U protekle četiri godine, Kostariku je vodila desničarska konzervativna vlada koja je polako intenzivirala autoritarne mere protiv naroda, u savezu sa režimima poput Bukeleovog El Salvadora i Trampovih Sjedinjenih Država. Njome rukovode sadašnji predsednik Rodrigo Čavez i njegova naslednica, Laura Fernandez. Njihov mandat je započeo 2022. godine, nakon što je njihova politička stranka (sada pod nazivom Partido Pueblo Soberano PPSO) dobila podršku velikog procenta stanovništva kroz populizam, manipulacije i eksploataciju nezadovoljstva – nezadovoljstva koje proizilazi iz dugog niza korumpiranih i neoliberalnih vlada koje nisu zadovoljile potrebe stanovništva, posebno onih na periferiji zemlje.
Nedavno je, kao izbornu strategiju, vlada direktno pretila da će suspendovati prava i slobode građana, uključujući pravičan postupak, slobodu izražavanja i slobodu kretanja, između ostalog, pod izgovorom da će to pomoći da se „obezbede naše zajednice“. Ove mere bi nesumnjivo pogodile najranjivije ljude, a ne vođe kriminalnih organizacija na koje navodno ciljaju. U međuvremenu, veze između kartela i Čavezovog režima su se iznova i iznova pojavljivale.
Prvog februara, ponovo je izabrana ova narkofašistička vlada za drugi mandat na nacionalnim izborima. Suočene sa ovom sumornom vešću, aktivističke grupe širom zemlje nastoje da formulišu plan autonomnog borbe i otpora. Neće nas pobediti.
U protekle četiri godine, životni uslovi stanovništva su se pogoršali. Proživeli smo najkrvavije četiri godine u našoj novijoj istoriji. Povećao se broj ubistava, nestanaka, otmica i kolateralnih žrtava nasilja povezanog sa trgovinom drogom. Femicidi su se takođe značajno povećali. Ljudi se plaše da napuste svoje domove. Sektori obrazovanja, poljoprivrede, zdravstva i turizma – jedan od najvećih izvora prihoda za ljude u ruralnim područjima – suočavaju se sa ozbiljnim krizama.
Danas, vlada redovno napada institucije i štampu, progoni aktiviste, ućutkuje opoziciju korišćenjem institucionalne moći i podstiče svoje pristalice da intenziviraju svoje nasilne tendencije. Sve su to istorijski znaci dolazeće diktature. Kostarika nema vojsku od 1948. godine, ali vlada ima jake veze sa kartelima i kriminalnim organizacijama koje imaju pristup oružju vojnog kvaliteta. Takođe postoje značajne policijske snage koje se često koriste za suzbijanje pokreta, u svim nacionalnim državama.
Kapitalistička izborna demokratija još jednom nije uspela da zadovolji potrebe naroda i otvorila je put fašizmu. Iako postoje mehanizmi kontrole i ravnoteže u zakonodavstvu koji predstavljaju prepreke Predsedništvu u sprovođenju njegove agende, moć ovih vladinih institucija seže samo do određene tačke i nije jasno koja je ta granica.
Prepoznajemo ovu situaciju kao deo globalnog trenda ka fašizmu i solidarni smo sa drugim narodima i njihovim borbama. Smatramo da je važno da nastavimo da jačamo naše komunikacione kanale i delimo znanje i resurse sa svim narodima koji pružaju otpor. Ne možemo uništiti čudovište fašizma bez saradnje i uzajamne pomoći.
Izvor: link