Ovaj tekst pisan je 13. maja. 14.maja, dan kasnije, nakon što su zatvorski čuvari ponovo odbili da ga puste na lekarski pregled, ukoliko se ne skine go, Nikos je stupio u štrajk glađu. Štrajk je potrajao par dana i nakon toga dopušteno mu je da nastavi normalno da ide na lekarske preglede
Prema zakonu, zdravstvena zaštita osuđenih lica srazmerna je brizi o ostalom stanovništvu (član 27. stav 1. Kazneno-popravnog zakonika). Ali to zapravo nije tako.
Nedostatak medicinskog osoblja, nedostatak lekara, kašnjenja u premeštanju pritvorenika u bolnice, posebne mere bezbednosti i procedure u nekim slučajevima kao što je moj, čine navodno pravo na brigu mrtvim slovom na papiru. U zatvoru Domokos, u kome sam proveo poslednje 4 godine, lekar, obično patolog, radi 2 dana u nedelji i koji u mnogim slučajevima kada su u pitanju slučajevi koji ne spadaju u njegovu specijalnost, jednostavno popuni uputnicu za zakazivanje u bolnici Lamia, što se može obaviti u periodu između nekoliko nedelja do 2 meseca, ponekad i duže. U mnogim slučajevima, zbog nedostatka medicinskog osoblja, zatvorski čuvari preuzimaju ulogu medicinskih sestara.
Nekoliko smrtnih slučajeva zatvorenika u zatvorima s vremena na vreme prouzrokovano je opstrukcijom vlasti i uprave zatvora u pružanju blagovremene nege na koju zatvorenik, prema zakonu, treba da ima pravo. Naravno, za celu ovu situaciju, koja se nikada neće promeniti jer ne postoji želja državni aparata za promenom, odgovornost je na tzv. minstarstvu "zaštite građana", minstarstvu "pravde", zatvorskim upravnicima i tužiocima - nadzornicima zatvora koji navodno obezbeđuju sprovođenje zakona i pravičan tretman zatvorenika. Osim toga, glavna briga ministarstava „zaštite građana“ i „pravosuđa“ poslednjih godina, kako su pokazale uzastopne reforme krivičnog i kazneno-popravnog zakona, jeste da se zatvori popune zatvorenicima i da i dalje produže boravak zatvorenika u zatvorima.
Tokom svog dugog boravka u zatvoru doživeo sam, zbog prirode mog slučaja (Revolucionarna borba), poseban režim koji je imao posledice u smislu zdravstvene zaštite koju pruža sistem. Nakon što sam u julu 2014. uhapšen, povređen prelomom desne nadlaktične kosti u tuči u Monastirakiju – upucan od „zaštitnika“ građanina DIAS tima koji je dve godine kasnije opljačkao i ubio taksistu u Kastoriji – više od godinu dana sam bio invalid na jednu ruku.
Iako mi je bila potrebna druga operacija posle otprilike šest meseci, država me nije zadržala u zatvoreničkoj bolnici. Naložila je moje prvo prebacivanje u zatvor Diavata u Solunu, a krajem decembra 2014. u zatvor tipa C u Domokosu. Zatvore tipa C izgradila je vlada Samarasa, a tadašnja vlada već je od mog hapšenja preko tadašnjeg ministra javnog reda Kikilije objavila da ću ja biti prvi zatvorenik koji će biti tamo poslan kada budu spremni.
Za vreme dok sam bio u zatvoru tipa C, vodili su me jednom mesečno samo na rendgensko snimanje u bolnicu Lamija, a da mi nisu ništa ponudili za negu i rehabilitaciju. Moralo je da prođe više od godinu dana, u avgustu 2015, kada sam, zbog suđenja koje sam imao u slučaju Revolucionarne borbe, prebačen u Koridalos gde sam, zahvaljujući sopstvenon maporu, imao drugu opericiju u Evangelismosu, od istog doktora koji me je operisao prvi put nakon mog hapšenja. Da nisam premešten zbog suđenja u Koridalosu, ruka bi mi verovatno bila amputirana. Kao što mi je to rekao doktor koji me je operisao, drugu operaciju saniranja povrde trebalo je uraditi šest meseci nakon prve.
U drugom slučaju, tužiočeva nadzornica zatvora Koridalos – danas odgovorna za „organizovani kriminal“ – otkazala mi je operaciju koja je bila zakazana za nosni septum jer nije smatrala da ona potrebna! Ovo je briga za koju zakon kaže da je srazmerna ostatku populacije!
Naravno, u vremenima stalne krize, opšteg osiromašenja, štednje i degradacije javnog zdravstvenog sistema od strane same države, koja promoviše neoliberalne dogme i privatizaciju – uključujući i zdravstvo – u korist kapitala, osnovna zdravstvena zaštita teška je i za opštu javnost i većinu stanovništva. Kamoli za zatvorenike u zatvorima koje sistem smatra manje bitnima. Ovo je još teže za slučajeve kao što je moj, zbog prirode mog slučaja (Revolucionarna borba), za razliku od brige države za sopstvenu decu, za fašističke paradržavnike, one koji su nekada radili prljave poslove za državu, ali koji su postali razmaženi do ubistva Fisasa, a koje je ponekad koristila protiv nas, zajedno sa policijom i specijalcima. Jedan od njih je i oslobođeni neonacistički vođa Zlatne zore koji je skoro tri godine bio u rehabilitacionom centru zbog koronavirusa. Verovatno nijedan građanin tokom godina pandemije nije imao takvu brigu kakvu je imao ovaj neonacista. Tokom vremena dokazano je da je grčka država uvek podržavala saradnike okupatora i njihove potomke, a uvek je proganjala borce za slobodu. Jer od svog nastanka to je kolaboracionistička država, država koja u svom DNK ima kulturu poslušništva.
Bilo je i slučajeva kada su policajci spoljne straže Domokos zatvora odbili da me prebace u bolnicu Lamija, jednom na pregled oka, a drugi put kod ORL-a, jer sam odbio nedostojan način telesne pretrage koju su hteli da izvrše, tj. da mi skinu odeću kad bi mogli da koriste detektor metala. Drugi put se to desilo nedavno, kada sam trebao na pregled, iako sam tokom poslednje dve godine išao na redovne preglede. A to dokazuje da ne postoje čak ni bezbednosni razlozi na koje se može pozvati za tako nedostojanstven pretres tela. Jedini razlog je poniženje.
Nedavno mi je na pregledu (MRI) koji sam uradio na poslednjem odlasku, konstatovana hronična ruptura (relaps) gastroknemičnog mišića desnog donjeg ekstremiteta (kontuzija trećeg stepena), koja zahteva hitno lečenje i rehabilitaciju. Svako ometanje lečenja i rehabilitacije odgovornost je samog direktora zatvora Domokos i nadležnih tužilaca. Svako odbijanje službenika spoljne straže zatvora Domokos da me prebace u bolnicu Lamija – što se već dva puta desilo u prošlosti – jer odbijam da budem pretresen na nedostojan način i time ugrožavam svoje zdravlje, snose oni i nadzorni zatvorski tužioci.
Kao što pre dve godine nisam prepustio svoje dostojanstvo sudskom veću Lamije, koje je od mene tražilo izjave o pokajanju kako bi me oslobodilo, neću ni sada svoje dostojanstvo predati čuvarima da bi dobio brigu koju zaslužujem. Zdravstvena nega je moje neotuđivo i bezuslovno pravo i neprihvatljivo je da ona postane oruđe pritiska za prihvatanje ponižavajućih metoda lečenja.
5.13.2024
Nikos Maziotis, osuđen za akciju Revolucionarne borbe, zatvoren u zatvoru Domokos
Original: Athens Indymedia
Izvor: link