Prenosimo saopštenje atinskih anarhističkih studentskih grupa u borbi protiv novog zakona o obrazovanju u Grčkoj. Tekst sa malim izmenama, možete da pročitate ispod.
"Ovu eksploziju izazvale su grupe koje se bune protiv modernog društva, protiv potrošačkog društva, protiv mehaničkog društva, bilo da se radi o komunističkom društvu poput onog u istočnim državama ili kapitalističkom kao na zapadu. Grupe koje, s druge strane, ne znaju uopšte sa čime da ga zamene i koje se hrane poricanjem, destrukcijom, nasiljem, anarhijom - grupe koje dižu crnu zastavu."
Šarl de Gol - izjava na televiziji 07.06.1968
Obrazovni proces, kao hijerarhijski strukturisana državna institucija, ima za cilj konsolidaciju dominantne ideologije, odnosno konsolidaciju institucija i vrednosti kapitalizma, reprodukciju odnosa moći i podređenosti. Proizvodnja ljudi-robota spremnih da "ponude svoje usluge" kapitalističkom sistemu, stvaranje, u krajnjoj liniji, građana spremnih da služe planovima države i kapitala. Posljednji pokušaj restrukturisanja obrazovanja, zaobilaženjem člana 16. ustava koji predviđa osnivanje privatnih univerziteta, te provođenjem svih dosadašnjih antiobrazovnih zakona, promoviše se veće i fleksibilnije prilagođavanje univerziteta potrebama savremenog društveno-ekonomskog modela, kao što diktiraju interesi gazda. Istovremeno, ukidanje autonomije u okviru opšteg jačanja kontrole i represije, kao deo šire antipobunjeničke politike države, promoviše stvaranje potpuno sterilisanih i deideologiziranih univerziteta, promovišuući zaborav neophodan za jačanje savremenog totalitarizma. Obrazovno restrukturisanje deo je šireg restrukturisanja struktura eksploatacije i ugnjetavanja koje se, između ostalog, proteže i na područje rada, uz nestabilnost radnih odnosa, ukidanje kolektivnih ugovora i neosigurnost rada na "crno". U tom smislu, obrazovno restrukturisanje ima dvostruku svrhu: s jedne strane, to je privatizacija obrazovanja tako da ono bude u rukama moćnih, a sa druge strane, brisanje kolektivnog sećanja i borbene kulture na kojoj se univerzitet temelji, od ustanka 1973. do danas. Univerziteti i škole uvek su bili mesta okupljanja onih odozdo, posebno omladine, odakle skreću radikalni oblici otpora i borbenih inicijativa sposobnih da razbiju i preokrenu poredak stvari, kao i referentne tačke za šire društvene i klasne pokrete.
Neophodan preduslov za sprovođenje državnih planova jeste jačanje represije i kontrole s ciljem neutralisanja društvenog otpora koji se ponovo rasplamsava zbog pokušaja obrazovnog restrukturisanja i izražava kroz stalne okupacije, masovne generalne skupštine, nedeljne demonstracije, sukobe sa uniformisanim ubice EL.AS.. ... Kao što se može shvatiti, restrukturisanje obrazovnog sistema se ne sprovodi pojedinačno od strane jedne ili druge vlade, već je to kontinuirani proces koji traje godinama, pitanje od centralnog značaja za grčku državu. A to je zato što je to deo šireg državnog planiranja: restrukturisanje svih odnosa koji upravljaju društvenom stvarnošću, usmeravnaje radnih i društvenih odnosa u pravcu individualizacije, smanjivanje slobodnog vremena, povećanje konkurencije, slamanja otpora i svake mogućnosti okupljanja i udruživanja.
Napad na obrazovanje je napad na celo društvo, upravo zato što ima za cilj jačanje društvenog kanibalizma, stvaranje džungle u kojoj će se ekonomski moćni još više obogatiti, zadržavajući ili čak proširujući svoje privilegije, dok će se potlačeni delovi boriti jedni protiv drugih u ime lažnih izgleda za društveni napredak. ... Stoga se naša borba protiv obrazovnog restrukturisanja ne može ograničiti samo na ukidanje zakona, niti na uske sindikalne studentske interese, već mora da teži direktnom raskidu sa planovima države i kapitala s ciljem blokiranja opšteg napada modernog totalitarizma na svakodnevni život. Politički ulog za državu jeste da li će jednostavno morati da upravlja krizom na određenom frontu i sa specifičnim karakteristikama koje je moguće kontrolisati ili će se morati da se suoči sa društvenom situacijom povezanom sa svetom rada, nezaposlenošću, siromaštvom, sa stalnim zaoštravanjem opštijeg konflikta ili čak pobunom koja bi u velikoj meri prevazišla granice obrazovanja i karaktera koje ova borba ima. I upravo u tom smjeru se kao anarhisti borimo na ovom frontu klasnog rata, u smjeru borbe koja ostavlja otvoren put za potpuno rušenje države i kapitalizma. U tu svrhu, predlažemo kao apsolutno neophodno organizovano delovanje anarhističkih snaga, grupa i skupština unutar univerziteta, kao i na svim ostalim društvenim i klasnim poljima borbe, te njihovo suštinsko suprotstavljanje strukturama koje vode ka potpunom kolapsu, kako univerzitet ne bi postao reformistički, pijun svake institucionalne frakcijske snage što želi da proizvede politički višak vrednosti, već da on dobije buntovne i neviđene osobenosti kojima će naše škole postati žarište otpora i dovođenja u pitanje državno-kapitalističkog sistema. Nakon 17 godina nakon studentski pokret moraće neminovno da odgovori da li konačno postoji perspektiva za sveopštost društvenih i klasnih borbi i da li ćemo da izaberemo pravu stranu istorije. Zakoni se ukidaju blokadama puteva, društvo odgovara pobunama, režimi padaju revolucijama.
OTPOR – SAMOORGANIZACIJA – SOLIDARNOST
ZA DRUŠTVENU REVOLUCIJU I ANARHIJU
PROTIV PRIVATNIH UNIVERZITETA
OBRAZOVANJE JE DRUŠTVENO DOBRO, A NE ROBA
NAPRED ZA MARŠEVE - SKUPŠTINE - ZANIMANJA - MASOVNE SUKOBE
Inicijativa anarhističkih studenata Atine
Antiautoritarna studentska inicijativa P.K. Api Nere
Termino - Anarhistički studentski zbor Volosa
Quieta Movere Anarhistička studentska skupština
Studentska grupa Rubikon
Anarhistički studentski kolektiv KURO SIWO