Zdravo, drugarice i drugovi.
Šaljemo vam pozdrave iz Rožave i želeli bismo da vam prenesemo raspoloženje ovdašnjeg društva i ljudi koji ovde žive, jer verovatno svi pratite vesti. Upozoreni ste: situacija je napeta i revolucija je pod pretnjom. Tačno je da je stanje ozbiljno. Ali ono čega nema u vestima, a što je podjednako važno kao i samo praćenje događaja, jeste mentalitet ljudi i ono što oni ovde sada osećaju i rade.
Odlazili smo na demonstracije i posećivali porodice i na osnovu toga možemo reći da je raspoloženje upravo suprotno onome što se plasira u medijima. Kao socijalistkinji koja nije Kurdistanka, za mene je gotovo neverovatno posmatrati kolektivni duh koji ovde postoji. Na primer, devojčice od trinaest ili četrnaest godina učestvuju u marševima, ponosno noseći kurdske knjige u rukama. One žele da odbrane pravo na obrazovanje na svom maternjem jeziku, jer je ono neraskidivo povezano sa njihovim postojanjem. Govore nam: ne postojiš ako se samo organizuješ — moraš se odupreti da bi postojao. To nam daje ogromnu snagu i moral da kao internacionalisti nastavimo rad na odbrani ove revolucije.
Pre neki dan posetili smo jednu porodicu i zamolili su nas da im otpevamo pesmu. Jedina pesma koju smo svi znali napamet bila je „Bella Ciao“, pa smo im je otpevali, a oni su nama uzvratili pesmom „Naše srce želi da nastavi borbu“. Pevala ju je majka od šezdeset godina. Dok je pevala, njen sin i unuk vratili su se iz Alepa, odakle su bili primorani da pobegnu. Pozdravili su se nakon što su preživeli masakr — sa mnogo tuge, ali i sa mnogo radosti. Mogao se osetiti snažan, zajednički duh borbe među njima. Šestogodišnji unuk nam je rekao: „Berxwedan Jiyan e“ — što znači „Otpor je život“.
Mislim da je izuzetno važno da ovo ne zaboravimo i da ne upadnemo u mentalitet poraza u koji često znamo da skliznemo, naročito u Evropi. Svaki put kada pomislimo da smo već sve izgubili i da se više nema za šta boriti, moramo se podsetiti da je upravo takav način razmišljanja ono što strukture protiv kojih se borimo žele da imamo. Nada je otpor. Negovanje nade u nama samima, kao i među drugovima i drugaricama oko nas, od presudnog je značaja. To je ujedno i dug koji imamo prema ljudima ovde — onima koji već decenijama rade, negujući i gradeći nadu u sebi, za nas i za sve ostale.
Naš današnji zadatak nije samo praktično delovanje, već i izgradnja ideološke samoodbrane kroz širenje nade oko nas. To je ono što je ovde jasno vidljivo. Hajde da to shvatimo kao revolucionarni zadatak: da živimo ovu revoluciju — duh otpora — do konačne pobede.
Ovo je već potvrđeno u istoriji pokreta, kroz otpor zatvorenika u zatvorima osamdesetih godina, kada je osamdeset odsto vodećih figura pokreta bilo zatvoreno i kada je izgledalo da kurdski pokret nema budućnost. Ipak, četrdeset godina kasnije, isti taj pokret oslobađa čitavu teritoriju. To moramo razumeti kao ključnu pouku, jer smo svi deo demokratskih snaga. Naš zadatak danas je da u tu reku nastavimo da dodajemo vodu — i praktično i ideološki.
Neuspeh nije opcija. Naša revolucija traje zato što verujemo da traje. Ona zavisi od tog verovanja. Ali to nije samo verovanje — to je i istina. To je istina koju tražimo i istina koju gradimo. Duh koji ovde osećamo želimo da vam prenesemo ovom glasovnom porukom. Verujemo u vas i nadamo se da ćete nastaviti da verujete u nas, u ovu revoluciju ovde.
Šaljemo vam mnogo pozdrava i želimo vam mnogo uspeha.
Berxwedan Jiyan e — Otpor je život!
Izvor: link