Agustin Giljamon (Agustín Guillamón) je rođen u Barseloni, 19. januara 1950. godine. Diplomirao je savremenu istoriju na Univerzitetu u Barseloni, a od 1993. godine je urednik časopisa Balance, Cuadernos de Historia del Movimiento Obrero y revolucionario (Sveščice za istoriju radničkog i revolucionarnog pokreta), internacionalističkog karaktera i usmerenja, sa posebnim interesovanjem za spašavanje od zaborava skrajnutih aktera Španskog građanskog rata. Uvek sa ciljem da istoriju otme od mraka zaborava, političkog falsifikovanja ili univerzitetskog akademizma, jer bez teoretisanja istorijskih iskustava proletarijata ne bi postojala ni revolucionarna teorija.
Šta je za tebe istorija, Agustine?
Istorija nije neutralna priča niti riznica mrtvih datuma: ona je bojno polje. I kao takva, prožeta je interesima, prećutkivanjima i iskrivljavanjima. Ko želi da joj pristupi pošteno, ne može to da učini sa udobne distance učenjaka koji klasifikuje dokumenta, već iz kritičke svesti da je svaki arhiv ujedno i borbeni rov.
Poslednjih godina intenzivirana je operacija „šminkanja“ prošlosti, naročito kada je reč o revolucionarnim iskustvima 20. veka. Ona se lišavaju sadržaja, svode na živopisne anegdote ili, što je još gore, integrišu u zvanični narativ kao puke, neizbežne epizode progresa koji uvek vodi ka državi i tržištu. Ovaj proces nije slučajan: on odgovara potrebi da se deaktivira svako sećanje koje bi moglo da dovede u pitanje postojeći poredak.
Uzmimo za primer socijalnu revoluciju. Ne kao apstraktan koncept, već kao konkretnu praksu, življenu na ulicama, u radionicama, u kolektivima. Tamo gde su radnici prestali da slušaju, gde je privatna svojina de facto ukinuta i gde je svakodnevni život ponovno organizovan na novim osnovama, pojavilo se nešto što prevazilazi uobičajene kategorije institucionalne politike. Upravo to je ono što je neprihvatljivo za dominantnu istoriografiju: dokaz da društvo može da se organizuje bez nametnutih hijerarhija.
Pa ipak, to sećanje opstaje – fragmentarno, ali tvrdoglavo. Pojavljuje se u zaboravljenim svedočanstvima, u ilegalnoj štampi, u zapisnicima sa skupština koji nikada nije trebalo da prežive. To je neprijatno sećanje, jer ne nudi laka rešenja niti bezgrešne heroje. Puno je protivrečnosti, poraza i grešaka. Ali je, upravo zbog toga, duboko ljudsko.
Problem nije u tome što je istorija kompleksna, već u tome što žele da je pojednostave do neprepoznatljivosti. Nasuprot toj tendenciji, zadatak kritičkog istoričara nije da ulepšava niti da osuđuje, već da razume. Razumevanje podrazumeva obnavljanje konflikata, davanje glasa poraženima i odupiranje iskušenju da se prošlost zatvori definitivnim interpretacijama.
Na kraju krajeva, ono što je u igri nije samo interpretacija onoga što se dogodilo, već sama mogućnost promišljanja alternativa. Ako prihvatimo pripitomljenu istoriju, prihvatamo i sadašnjost bez pukotina i zatvorenu budućnost. Nasuprot tome, ako povratimo konfliktnu dimenziju prošlosti, otvaramo vrata zamišljanju — a možda i izgradnji — drugačijih oblika života.
Jer istorija, kada se istrgne iz ruku moćnika, prestaje da bude muzej i postaje alat. A svaki alat, u pravim rukama, može poslužiti za nešto više od posmatranja: može poslužiti za menjanje sveta.
Agustine, možeš li nam reći šta te je navelo da pišeš o julskim danima 1936. godine, koje pratiš sa toliko pedantnosti?
Današnja omladina, zahvaljujući američkim filmovima i dokazanoj bedi španskog obrazovnog sistema, bolje poznaje Američki građanski rat nego Španski građanski rat. Pritisak anglosaksonske kulturne industrije je apsolutno gušeći. Katalonski jezik ne samo da je u manjini, već počinje da deluje egzotično. A kastiljanski (španski) je sve marginalizovaniji i pun engleskih reči i izraza. Zbog toga, kada se pomene „konfederacija“, oni misle da se govori o robovlasničkim državama juga Amerike, a ne o anarhosindikalističkom sindikatu (CNT).
Moj cilj je uvek da istrgnem istoriju iz mraka zaborava, političkog falsifikovanja ili univerzitetskog akademizma, jer bez teorijskog uobličavanja istorijskih iskustava proletarijata ne bi ni postojala revolucionarna teorija.
A revolucionarni dani 19. i 20. jula 1936. godine potpuno su nepoznati, uprkos tome što su označili početak jedne od najdubljih socijalnih revolucija u istoriji i uprkos tome što su bili početak Španskog građanskog rata.
Sa druge strane, za mene je bilo pravo uživanje da proučavam i objašnjavam kako su radnici cenetisti (članovi CNT-a), organizovani u odbrambene komitete CNT-a još od 1931. godine, bili sposobni da se organizuju i primene taktike ulične gerile, sve dok se nisu pretvorili u proletersku vojsku kadru da porazi špansku armiju.
Ta pedantnost, koja ide iz dana u dan, pa čak i iz sata u sat, geografski prateći različita mesta tokom prvih dana rata…
Spoznaja o tome kako se odvijala bitka za Barselonu i kako su odbrambeni komiteti CNT-a porazili profesionalnu vojsku, iskusnu i zverski prekaljenu u afričkim ratovima, pruža ogromno zadovoljstvo. To je, ujedno, i pravi priručnik za uličnu gerilu, sa apsolutno inovativnim i na trenutke genijalnim taktikama: rolne papira korišćene kao pokretne barikade, bombe ispaljivane praćkama, kamioni zaletani u punoj brzini na mitraljeska gnezda koja su štitila artiljeriju, avijacija koja je mitraljirala ili bombardovala kasarne tamo gde bi to CNT tražio, i tako dalje.
Kao što je Huan Garsija Oliver povikao tokom zauzimanja barikade kod Procepa Svetog Pavla (Brecha de San Pablo), moramo i mi viknuti s njim: „I te kako se može protiv vojske!“.
Viknuti to naglas donosi satisfakciju i oslobođenje: probajte. Zato sam i opisao bitku za Barselonu sa tolikom pedantnošću i detaljnošću: bilo je to oslobađajuće iskustvo i učinilo me srećnim; uživao sam u tome. Proletarijat Barselone je porazio vojsku i fašizam. A čitati o tome kako je to izveo je izuzetno ispunjavajuće i poučno. To nije bio spontani ustanak, već akcija koju su godinama unazad detaljno pripremali odbrambeni komiteti CNT-a, osnovani još u aprilu 1931. godine.
Bio je to izuzetno efikasan ustanak, do te mere da je grupa Nosotros (Mi) imala blizak lični odnos sa avijatičarskim oficirima iz El Prata, sa kojima su čak jeli paelju u nedelju uoči tog 19. jula.
Revolucionarni komitet, koji je rukovodio ustankom 19. i 20. jula 1936. u Barseloni, činili su Đozep Asens, Santiljan, Fransisko Askaso, Huan Garsija Oliver i Buenaventura Duruti. I kada bi taj Revolucionarni komitet direktno pozvao avijaciju u El Pratu (bez ikakvog posredovanja Ženeralitat-a, tj. katalonske vlade) da bombarduje kasarnu Doks ili San Andres, vodeći računa da se ne pogodi skladište municije, oficiri iz El Prata bi poslušali. Neophodno je iznova i iznova ponavljati da to nije bio spontani, već veoma dobro pripremljen ustanak, jer spontanost ima svoje granice i obično vodi u propast.
Kakva je bila revolucionarna situacija u Barseloni nakon pobede ustanka 19. i 20. jula 1936? Da li je nju odredilo ono što je nametnuto pobunom vojnih pučista, čiji je cilj bio da zbrišu Republiku Narodnog fronta i svaki „pokušaj“ slobodoumne revolucije?
Tokom čitavog meseca, od 21. jula do 21. avgusta 1936. godine, anarhosindikalistički „prvaci“ oklevali su pred dilemom: da li da ukinu Centralni komitet antifašističkih milicija (CCMA), a da pritom ne uđu u katalonsku vladu, ili da ga zadrže.
Revolucionarnu situaciju karakterisalo je prerastanje odbrambenih komiteta u lokalne i kvartovske revolucionarne komitete, koji su težili da zamene državu, preuzimajući i upravljajući svim njenim funkcijama. Istovremeno, odvijao se širok i dubok proces planske eksproprijacije fabrika od strane industrijskih sindikata, čime je pokrenuta jedna od najdubljih društvenih i ekonomskih revolucija u istoriji – do danas veoma loše analizirana i još gore objašnjena.
Međutim, viši komiteti CNT-a, organizovani u elitistički, izvršni i autoritarni „Komitet komiteta“, nisu poveli niti koordinisali tu revoluciju baze na ulicama i u fabrikama. Umesto toga, pretvorili su se u samo još jednu antifašističku organizaciju u nizu, povezanu sa ostalim antifašističkim partijama – od staljinista i poumista (POUM), do republikanaca i same katalonske vlade. Oni su usvojili ideologiju antifašističkog jedinstva, bez ikakvog drugog cilja osim pobede u ratu protiv fašizma, čak i ako je to podrazumevalo odricanje od bilo kakvog revolucionarnog cilja i sopstvenih anarhističkih principa.
Tako je došlo do stvarnog razmimoilaženja, antiteze, protivrečnosti i dubokog jaza između politike antifašističkog jedinstva koju je vodio Komitet komiteta i socijalne i ekonomske revolucije koju su izneli lokalni revolucionarni komiteti i sindikati.
Ovaj antagonizam, koji neki istoričari pogrešno nazivaju situacijom „dvovlašća“, nije postojao između katalonske vlade i CCMA, već između revolucionarnih komiteta (koji su predstavljali proletersku autonomiju i sprovodili program planskog oduzimanja imovine od buržoazije) i CCMA (koji je bio organ klasne saradnje i antifašističkog jedinstva).
Taj klasni antagonizam između CCMA i revolucionarnih komiteta iz jula 1936. godine ubrzo je unutar same organizacije prerastao u otvoren sukob. U decembru 1936. godine, Komitet komiteta se direktno sukobio sa barselonskim kvartovskim komitetima kada su ovi odbili da predaju oružje kako bi ono bilo poslato na front. Kvartovski komiteti su tvrdili da je to oružje jedina garancija tekuće revolucije, i da ukoliko su frontu potrebne puške, u barselonskoj pozadini leže besposleni i naoružani jurišni stražari (guardias de asalto) i civilna garda (guardia civil). Poručili su da revolucionarni kvartovski komiteti nikada neće predati oružje koje su oteli od vojske u uličnim borbama.
Kada ustanci zamiru, odmah se pojavljuju njihovi grobari. Julski ustanak, koji su izneli odbrambeni komiteti – tokom same pobedonosne borbe transformisani u revolucionarne komitete – prisvojio je Komitet komiteta. Učinio je to kako bi po svaku cenu zaštitio sveto antifašističko jedinstvo CNT-a sa staljinistima, katalonskim republikancima (ERC), poumistima i katalonskom vladom.
To sveto antifašističko jedinstvo smatrano je jedinim instrumentom sposobnim da se dobije rat protiv fašizma. Komitet komiteta se odrekao bilo kakve revolucionarne perspektive kako ne bi ugrozio taj prioritet, a to je u kratkom roku značilo direktan sukob sa revolucionarnim komitetima i njihovo likvidiranje od strane samog Komiteta komiteta. Klasna borba se, dakle, odvijala i u srcu same Organizacije.
Kakva je bila situacija barselonskog proletarijata pre vojnog i fašističkog puča 18. jula 1936?
Republika je proglašena 14. aprila 1931. godine. Samo jedanaest dana kasnije, Plenum lokalnih i regionalnih odbora CNT-a, okupljen u Madridu, doneo je odluku o formiranju odbrambenih komiteta CNT-a.
Odakle takva hitnost? U ustavotvornoj republici nisu postojala druga prava osim onih koja su se osvajala na ulicama ili u fabrikama, jer su se jedino tako u svakodnevnoj praksi mogla odbraniti od policijske i gazdinske represije. U Barseloni, recimo, somaten (desničarska građanska milicija) još uvek nije bio raspušten. Dakle, slobode i prava su postojali samo u onoj meri u kojoj su bili nametnuti silom. Nakon ustaničkog perioda u Kataloniji – koji su obeležile pobune iz januara 1932, januara 1933. i decembra 1933. godine – stiglo se do ustanka u Asturiji u oktobru 1934. godine. Međutim, van Asturije nije bilo mogućnosti da se taj pokret podrži jer su komiteti bili potpuno iscrpljeni, sa hiljadama drugova u zatvorima i bez oružja.
Oktobar 1934. doneo je radikalan zaokret u taktici odbrambenih komiteta. Napuštena je suluda ustanička praksa proglašavanja slobodarskog komunizma u svakom malom selu – taktika koju su kritikovali takozvani treintistas (umerenije krilo sindikata). Umesto toga, otpočele su rigorozne pripreme za stvaranje proleterske vojske, vične uličnoj gerili i dobro obučene da porazi profesionalnu špansku armiju, koja je bila zverski prekaljena u kolonijalnim ratovima u Africi.
Na dan 19. jula 1936. godine vojna posada u Barseloni brojala je oko šest hiljada ljudi, naspram skoro dve hiljade pripadnika jurišne straže i dve stotine pripadnika katalonske policije (Mossos d’Esquadra). Civilna garda, za koju niko sa sigurnošću nije znao na čiju će se stranu svrstati, imala je oko tri hiljade ljudi. Sa druge strane, CNT-FAI je raspolagao sa oko dvadeset hiljada militanata organizovanih po kvartovskim odbrambenim komitetima, spremnih da se late oružja. Tokom pregovora u komisiji za vezu između CNT-a, katalonske vlade (Generalidad) i lojalnih vojnih oficira, sindikat se obavezao da će zaustaviti pučiste sa samo hiljadu naoružanih boraca. Ipak, pregovori koje je CNT vodio sa Eskofetom, komesarom za javni red, i Espanjom, većnikom za unutrašnje poslove, ostali su bez rezultata.
U noći 17. jula, član CNT-a Huan Jagve, sekretar sindikata pomorskog transporta, organizovao je upad u skladišta brodova usidrenih u luci, uspevši da zapleni oko 150 pušaka. Sutradan, 18. jula, tome je pridodato oružje oduzeto iz gradskih oružarnica, kao i od noćnih čuvara i stražara. Ovaj mali arsenal, smešten u sedištu sindikata transporta na šetalištu Las Ramblas, izazvao je napetost sa komesarijatom za javni red, koji je zahtevao da se oružje preda. Pretila je opasnost od oružanog sukoba sa jurišnom stražom, a radikalniji članovi CNT-a su čak uputili pretnje Durutiju i Garsiji Oliveru, smatrajući ih previše popustljivim. Incident je rešen tako što je Guarneru, desnoj ruci komesara Eskofeta, predato nekoliko starih, neupotrebljivih pušaka. Time je uoči samog vojnog puča izbegnut otvoren raskid između republikanaca i anarhista. Vlada Generalidad-a se, zapravo, više plašila ustanka CNT-a nego vojnog i fašističkog državnog udara.
Anarhosindikalisti su odlučili da ne proglašavaju generalni štrajk odmah, već da puste pobunjene vojnike da izađu na ulice bez ometanja, sve dok se dovoljno ne udalje od svojih kasarni. Sirene iz fabrika u radničkoj četvrti Pueblo Nuevo trebalo je da označe početak radničkog ustanka, a njihov zvuk bi se potom proširio kroz ostale radničke kvartove i luku, kao zvučni signal za početak borbe.
Odbrambeni komiteti barselonskih kvartova dogovorili su se da zadrže široku autonomiju i sposobnost donošenja sopstvenih odluka, koje bi uvek bile usklađene sa opštim planom koji je osmislio i koordinisao Lokalni odbrambeni komitet Barselone. Na taj način, bez gubljenja dragocenog vremena, Lokalni odbrambeni komitet se svakodnevno sastajao sa delegatima iz svih kvartova.
Rad tih kvartovskih komiteta koordinisao je i centralizovao Revolucionarni komitet, koji su činili Đozep Asens (sekretar Lokalne federacije jedinstvenih sindikata Barselone), Santiljan (ispred FAI-ja) i trojica članova grupe Nosotros (Mi): Duruti, Fransisko Askaso i Huan Garsija Oliver, koji je i postavio opšti plan borbe i taktiku koju je trebalo slediti.
Metodologija rada u knjizi „Osam julskih dana“ je hronološka, uz oslonac na poznavanje tačnog rasporeda kasarni i barikada koje su imale zadatak da preseku put pučistima kako ne bi stigli do glavnih strateških tačaka i uspostavili komunikaciju… Zašto si izabrao taj pristup, šta te je navelo na to?
Anarhosindikalisti su odlučili da ne proglašavaju generalni štrajk odmah i da puste pobunjene vojnike da izađu na ulice bez ometanja. Huan Garsija Oliver (JGO) je tvrdio da ne treba napadati kasarne jer bi se vojska tamo utvrdila, a imala je i neograničen pristup municiji. Nasuprot tome, vojnik na ulici bio je ograničen na svega četrdeset ili pedeset metaka. Zato je plan bio da se pobunjenici mnogo lakše poraze na otvorenom, van njihovih utvrđenja.
Od tri sata ujutru, sve veća masa sveta tražila je oružje ispred Većnika za unutrašnje poslove na trgu Plaza Palasio. Oružja za narod nije bilo, jer se vlada Generalidad-a više plašila radničke revolucije nego vojnog ustanka protiv Republike. Huan Garsija Oliver je sa balkona zgrade ministarstva poručio članovima CNT-a da stupe u kontakt sa odbrambenim komitetima u svojim kvartovima ili da krenu ka kasarni San Andres i vrebaju priliku da se domognu tamošnjeg naoružanja.
U četiri sata i petnaest minuta ujutru, trupe iz kasarne El Bruk u Pedralbesu izašle su na ulice i krenule avenijom Dijagonal prema centru grada.
Fudbalski teren kluba „Hupiter“ u ulici Lope de Vega poslužio je kao zborno mesto sa kojeg je pokrenut radnički ustanak protiv vojnog puča. Antonio Ortiz i Rikardo Sanc montirali su mitraljez na drvenu platformu kamiona koji je predvodio kolonu. Sirene fabrika u Pueblo Nuevu počele su da zavijaju, šireći uzbunu na ostale kvartove i na brodove usidrene u luci. Dva kamiona, sa razvijenim crno-crvenim zastavama i u pratnji stotina naoružanih ljudi, krenula su ka sindikatu građevinaca u ulici Merkaders, a zatim ka sindikatima metalaca i transporta na šetalištu Las Ramblas.
Odbrambeni komiteti, koji su imali ogromnu autonomiju u delovanju, bili su vođeni i koordinisani od strane Revolucionarnog odbrambenog komiteta, koji su činili Đozep Asens (sekretar Lokalne federacije sindikata Barselone), Santiljan ispred FAI-ja i trojica članova grupe Nosotros (Fransisko Askaso, Buenaventura Duruti i Huan Garsija Oliver).
Taktika vojske sastojala se u tome da trupe koje kreću iz kasarni sa periferije Barselone stignu do centra grada i spoje se sa Generalštabom (Kapetanijom) i kasarnom Atarazanas, ili da zauzmu ključna čvorišta: telefone, telegraf, poštu, radio-stanice, sedište policije i palatu Generalidad-a.
Tri glavne saobraćajnice koje je trebalo staviti pod kontrolu bile su Avenija Paralelo, Las Ramblas i Vija Lajetana.
Bilo je potrebno dosta saradnje između anarhista, poumista i — na samom početku vojnog ustanka, mada je kasnije svako krenuo svojim putem — komunista i „levičara“ (gent d’esquerra). Šta nam možeš reći o tome? Anarhisti činili ogromnu većinu, jednostavno zato što je njihova baza bila najbrojnija, izuzetno jaka i prisutna na terenu…
Militanata u odbrambenim komitetima bilo je oko dvadeset hiljada, raspoređenih po celom gradu. Nasuprot tome, POUM je na Katalonskom trgu (Plaza de Cataluña) imao jedva stotinak naoružanih boraca. Nikakvo poređenje nije bilo moguće između snage CNT-a i čisto simboličnog, manjinskog učešća POUM-a.
Ogromna većina članova katalonske levice (ERC) ostala je kod kuće jer su to bili porodični ljudi koji su poštovali red i zakon, a smatrali su da za borbu već imaju jurišnu stražu pod svojom komandom. Četiri male socijalističke partije, koje su se 24. jula ujedinile i osnovale PSUC (Ujedinjenu socijalističku partiju Katalonije), primenile su direktivu o očuvanju svojih kadrova, pa su u borbama, i to čisto simbolično, učestvovali samo njihovi najistaknutiji ljudi od akcije.
Dakle, u slamanju vojnog puča učestvovali su isključivo odbrambeni komiteti CNT-a i jurišna straža. Civilna garda je sve vreme bila sumnjiva zbog simpatija prema pučistima i, zapravo, pojedini njeni delovi su prešli na stranu neprijatelja čim im se ukazala prilika. Samo je odlučujuća snaga dvadeset hiljada boraca iz odbrambenih komiteta sprečila civilnu gardu da se otvoreno svrsta na stranu pobunjenika. Sa druge strane, jurišna straža — iako sastavljena od profesionalaca — bila je sačinjena od ljudi blizu četrdesetih godina, od kojih su mnogi bili porodični ljudi, pa su rizikovali samo onoliko koliko je bilo neophodno, a u pojedinim trenucima su čak odbijali borbu. Odbrambeni komiteti su bili ključni činilac i svojim su primerom povukli za sobom ostale snage, poput jurišne straže i civilne garde.
Da li su CNT i FAI predosećali vojni ustanak?
Mesecima unazad svi su sa sigurnošću znali da se priprema vojni državni udar. A od izbora u februaru 1936. godine bilo je jasno da je taj udar neizbežan.
Izveštaj Nacionalnog komiteta odbrambenih kadrova (CNCD) iz oktobra 1934. godine doneo je novu organizaciju i usmerenje odbrambenih grupa. Time su prećutno prihvaćene stare kritike na račun ustaničke „gimnastike“, koje su ranije iznosili Aleksandar Šapiro (1933) i umerenije krilo sindikata, treintistas (1931).
U Kataloniji je praktična primena te nove strukture odbrambenih komiteta bila tema posebnog izveštaja koji su podneli anarhistički klubovi Indomables (Nenadmašni), Nervio (Galanterija/Snaga), Nosotros (Mi), Tierra Libre (Slobodna zemlja) i Germen (Klica) na Plenumu Federacije anarhističkih grupa Barselone, održanom u januaru 1935. godine. Taj izveštaj je predvideo osnivanje Lokalnog komiteta za revolucionarnu pripremu u Barseloni.
U uvodu izveštaja ovaj istorijski trenutak je okarakterisan kao „period ogromnih revolucionarnih mogućnosti, pre svega zbog očigledne nesposobnosti kapitalizma i države da ponude pravedna rešenja za goruće ekonomske, socijalne i moralne probleme“. Konstatovan je i međunarodni politički krah nakon završetka Velikog rata: „Više od petnaest godina neprekidnih napora lidera ekonomskog života i isto toliko eksperimenata sa različitim oblicima države – ne isključujući ni takozvanu diktaturu proletarijata – nije donelo ni minimum podnošljive ravnoteže za široke mase. Umesto toga, opšte nezadovoljstvo je produbljeno, dovodeći nas na ivicu biološke propasti i na prag nove ratne kataklizme“.
Nasuprot toj zaista sumornoj istorijskoj panorami – usponu fašizma u Italiji, nacizma u Nemačkoj, staljinizma u Sovjetskom Savezu i ekonomske depresije sa masovnom i trajnom nezaposlenošću u SAD i Evropi – izveštaj je nudio nadu revolucionarnog proletarijata: „U opštom slomu ideja, partija i sistema, jedino revolucionarni proletarijat ostaje na nogama sa svojim programom reorganizacije rada, ekonomske i društvene stvarnosti, kao i solidarnosti“. Optimizam autora ogledao se u uverenju da je radnički pokret u Španiji dovoljno jak i sposoban „da povede odlučujuću bitku protiv starog zdanja kapitalističkog morala, ekonomije i politike“.
U definiciji revolucije koju su autori ponudili videla se duboka kritika detinjaste taktike „revolucionarne gimnastike“ i improvizacije, koja je napuštena još u oktobru 1934. godine: „Socijalna revolucija se ne može tumačiti kao prost čin odvažnosti, u stilu jakobinskih državnih udara, već će biti posledica i ishod neizbežnog građanskog rata čije je trajanje nemoguće predvideti“. Ne samo da se sa zadivljujućom jasnoćom predvideo građanski rat osamnaest meseci pre nego što je izbio, kao i njegova neizmerna surovost, već se insistiralo na hitnoj potrebi da se dela unapred kroz novu strukturu odbrambenih kadrova: „Ako državni udar u modernom dobu zahteva veliku tehničku i ustaničku pripremu, kao i ljude savršeno obučene za taj cilj, građanski rat će još više zahtevati borbeni aparat koji se ne može improvizovati u žaru čistog entuzijazma, već se mora strukturisati i povezati uz najveću moguću meru predviđanja i raspoloživog ljudstva“.
Uočeno je da ima dovoljno raspoloživih ljudi, ali da nedostaje organizacija „za dugotrajnu borbu protiv neprijateljskih snaga“. Zato je bilo neophodno ubrzati njihovu obuku: „Toj svrsi služi ova struktura *Lokalnog komiteta za revolucionarnu pripremu* koju predlažemo“. Taj komitet bi činila četiri člana: dvojicu bi imenovala Lokalna federacija CNT-a, a drugu dvojicu Lokalna federacija anarhističkih grupa. Ova četvorica bi dodatno organizovala i pomoćnu komisiju. Glavni zadatak ovog komiteta bio je „proučavanje sredstava i metoda borbe, taktike koju treba primeniti i uvezivanje ustaničkih organizacionih snaga“. Napravljena je jasna razlika između starih udarnih grupa (pre oktobra 1934) i novih odbrambenih kadrova: „Dok su do sada odbrambeni komiteti prvenstveno bili organizacije udarnih grupa, ubuduće oni moraju postati organi sposobni da proučavaju realnost moderne borbe“.
Revolucionarna priprema za dugotrajni građanski rat nametala je nove izazove, nezamislive u staroj taktici udarnih grupa: „Budući da nije moguće unapred obezbediti zalihe oružja potrebne za dugotrajnu borbu, neophodno je da Komitet za pripremu prouči način na koji bi se određene strateške zone industrije [...] transformisale u industrije koje snabdevaju revoluciju borbenim materijalom“. To je bio začetak Komisije za ratnu industriju, osnovane 7. avgusta 1936. godine, koja je u Kataloniji iz apsolutno ničega podigla moćnu namensku industriju zahvaljujući naporima radnika. Njih su koordinisali članovi CNT-a: metalac Euhenio Valjeho Isla, Manuel Marti Paljares iz sindikata hemijske industrije i Marijano Martin Izkvijerdo. Iako su kasnije zasluge za ovaj uspeh pripisali sebi buržoaski političari (poput Žozepa Taradeljasa), uspeh „u potpunosti pripada fabričkim radnicima, tehničarima i odgovornim delegatima koje je CNT od samog početka rata postavio na rukovodeća mesta“.
Regionalni komiteti CNT-a trebali su da koordinišu rad ovih lokalnih komiteta za revolucionarnu pripremu, koji su mogli da se sastaju na posebnim plenumima radi razmene inicijativa, informacija i iskustava. Na nacionalnom nivou predviđeni su sastanci regionalnih delegata.
Ovaj komitet za pripremu nikada nije smeo da preuzme revolucionarnu inicijativu – „ona mora uvek poteći od konfederalne (sindikalne) i specifične (anarhističke) organizacije, jer su one te koje moraju odrediti pravi trenutak i preuzeti vođstvo nad pokretom“. Finansiranje je išlo na teret sindikata CNT-a i anarhističkih grupa, bez „unapred utvrđenog obaveznog opšteg doprinosa“. Što se tiče „formiranja borbenih kadrova, u gradovima će se ustaničke grupe formirati na bazi kvartova, u jezgrima neograničenog broja članova, ali će u sastav ustaničkih kadrova ući i afinitetne grupe koje žele da zadrže svoju zasebnu vezu, uz podređivanje kontroli komiteta za pripremu“.
I izveštaj CNCD-a iz oktobra 1934, i izveštaj anarhističkih grupa Barselone iz januara 1935. godine, insistirali su na novoj strukturi odbrambenih kadrova. Odbacili su njihovo staro viđenje kao prostih udarnih grupa i transformisali ih u kadrove za temeljnu revolucionarnu pripremu koji se bave pitanjima obaveštajnog rada, naoružanja, taktike i istraživanja pre izbijanja dugog građanskog rata. Od udarnih grupa iz perioda pre 1934. godine, prešlo se na kadrove za informisanje i borbu – ćelije buduće revolucionarne vojske.
U prvoj polovini 1936. godine, članovi grupe Nosotros su na sastancima i debatama sa drugim anarhističkim grupama bili vređani etiketom „anarho-boljševici“, jer su se usudili da pokrenu tabu teme: pitanje vlasti i pitanje stvaranja proleterske vojske. Na Kongresu u Saragosi, Siprijano Mera je šaljivo odbrusio Garsiji Oliveru pitajući ga koje boje želi generalske epolete. Igrom slučaja, samo nekoliko meseci kasnije, upravo je sam Mera nosio te epolete... jer revolucije ubrzavaju vreme i menjaju okolnosti.
U tim danima bilo je i streljanja, verskih progona i revolucionarnog nasilja u pozadini. Kako interpretiraš to nasilje u kontekstu jula 1936?
Sve antifašističke organizacije, uključujući katalonsku vladu (Generalidad) i više komitete CNT-a, lukavo su svesno mešale i stapale običan kriminal sa revolucionarnim nasiljem kvartovskih komiteta i sindikata. A ti komiteti i sindikati su konfiskovali, kolektivizovali ili kontrolisali fabrike, radionice i obradivu zemlju; streljali su fašiste, plaćene ubice, desničare, vojna lica i sveštenike; oduzimali su vile, automobile, luksuzne stanove, kasarne, crkve, manastire, bolnice, sirotišta, fabrike, preduzeća i imovinu koju su pobegli pučisti ostavili za sobom.
Za mnoge je revolucionarni proces otišao predaleko. Prvi korak da se on stavi pod kontrolu sastojao se u tome da se zaustavi njegovo dalje napredovanje. Tek posle bi došlo vreme da se povrati izgubljeni teren. Zbog toga se pojavio novi koncept „revolucionarnog poretka“, koji nije značio ništa drugo do sprečavanje produbljivanja revolucije. On je tekovine iz jula 1936. posmatrao kao gotov, već završen poredak koji je trebalo braniti od „nekontrolisanih“ revolucionara, od proizvoljnog nereda i kriminala, kao i od eksproprisane buržoazije i fašizma. Najbolji anarhosindikalistički borci napustili su Barselonu, stupivši u antifašističke milicije koje su držale front u Aragonu boreći se protiv fašizma i vojske pobunjene protiv sopstvenog naroda. Za to vreme, jurišna straža i civilna garda bile su na sigurnom, udobno smeštene u svojim kasarnama. Ovi represivni i antiradnički aparati namerno nisu raspušteni, već su čekali trenutak da postanu oružana pesnica kontrarevolucije.
Uspeh reči „nekontrolisani“ ležao je upravo u toj dvosmislenosti koja je spajala i mešala dva potpuno različita značenja: kriminalno i revolucionarno. To je rađeno dovoljno diskretno i skriveno da ne bi bilo opaženo kod samih kvartovskih, lokalnih i sindikalnih komiteta protiv kojih je ta etiketa i bila usmerena. Istovremeno, bila je dovoljno jasna i precizna da posluži višim komitetima, buržoaskim partijama, staljinistima i vladi protiv revolucionara, koji su pod tim sramnim žigom „nekontrolisanih“ pretvoreni u žrtvene jarce, metu svih napada i prioritetni cilj koji treba eliminisati. Neophodna i neizbežna represija nad haotičnim i oportunističkim kriminalom postala je savršen izgovor da se usput zauzdaju i prevaspitaju revolucionari koji su sprovodili eksproprijaciju.
Na taj način se iskristalisala i pokazala stvarna priroda Centralnog komiteta antifašističkih milicija (CCMA) kao organa klasne saradnje koji je prihvatio antifašistički program, odrekao se socijalne revolucije i pripremao ulazak anarhosindikalista u vladu Narodnog fronta. CCMA nije bio revolucionarna vlada, već prva karika u formiranju nove katalonske vlade u kojoj će učestvovati sve sindikalne i političke organizacije, radničke i buržoaske, zajedno sa predstavnicima zvanične vlasti. Krajnji cilj, svestan ili nesvestan, bio je obnova svih poluga i struktura buržoaske države.
Svaka faza u ovom istorijskom procesu nametala je sopstveni organ za kontrolisanje i usmeravanje 'julske revolucije' i pripremu buduće rekonstrukcije države. Isto se dogodilo i sa Patrolama kontrole (Patrullas de Control). Dok su „prave“ snage javnog reda – civilna i jurišna garda – sedele u kasarnama, bila je potrebna „revolucionarna“ policija koja će štiti taj novi „revolucionarni“ poredak. Ona je morala da suzbija običan kriminal, ali i da „obuzdava“ kvartovske i sindikalne komitete. Sve je to vodilo u bezbroj protivrečnosti, proizašlih iz nestabilne pozicije viših komiteta, koji su kao lideri jedne suštinski antidržavne organizacije sada učestvovali u vladinim poslovima i obnovi kapitalističke države.
Revolucionarni pokreti kroz istoriju nikada nisu bili čisti i savršeni, već heterogeni i kontradiktorni, naivni i napredni, iritantni i slepi, iznenađujući i dalekovidi – i sve to u isto vreme.
Devet nedelja nakon formiranja, CCMA je raspušten 1. oktobra 1936. godine, iako je CNT na to pristao mnogo ranije, na plenumu održanom 17. avgusta 1936. Krajem oktobra bilans CCMA bio je poražavajući: zaustavljene su spontane i planske radničke eksproprijacije fabrika i buržoaske imovine. One su podvedene pod zakonski okvir i izvitoperene dekretom o kolektivizaciji i radničkoj kontroli, čije je sprovođenje Taradeljas osigurao kroz 58 finansijskih i poreskih dekreta.
U sredu, 16. juna 1937. godine, policajci koji su u Barselonu stigli iz Madrida uhapsili su Centralni komitet POUM-a, partije koja je istog dana stavljena van zakona pod nerealnim optužbom da je deo fašističke špijunske mreže.
Time je otpočela brutalna represija protiv POUM-a i revolucionarnih struja unutar CNT-a, praćena demonizacijom i klevetanjem „nekontrolisanih“ revolucionara. Bio je to prvi put u istoriji da je pokrenuta kampanja laži, blaćenja i kleveta koja je potpuno zamenila društvenu i istorijsku stvarnost. Represija i javno poniženje za poražene u majskim danima nisu imali granica. Članovi POUM-a optuživani su da su trockisti-fašisti; visoki funkcioneri CNT-a u javnom redu ili u bivšoj Pravnoj kancelariji izvrgnuti su ruglu, diskreditovani i obezvrijeđeni do apsurda, pretvarani u monstruozne ubice i pohlepne lopove, potpuno istrgnuti iz istorijskog, društvenog i revolucionarnog konteksta u kojem su delovali.
Žrtve te represije odjednom više nisu bile petokolonaši i pritajeni neprijatelji u pozadini građanskog rata (rata koji je izazvan ustankom vojske, crkve i fašista protiv legitimne demokratske vlade). Umesto toga, prikazivani su kao bezgrešni i nevini anđelčići, nepravedno napadnuti, čime se potpuno apstrahovao vojni puč i rat koji je narod vodio protiv profesionalne vojske, Crkve i buržoazije.
Bila je to bizarna, groteskna i neobična, ali izuzetno efikasna manevarska igra koja je sakrila ulogu staljinista i republikanaca u tim istim represivnim zadacima koje su obavljali i anarhisti. Potpuno apsurdno i proizvoljno, sva „zverstva“, represivne akcije i odluke „vlade i javnog reda“ donete tokom revolucionarnog perioda u Barseloni, svaljene su na nekoliko žigosanih i demonizovanih imena: Manuel Eskorza, Dionisio Eroles, Aurelio Fernandez, Hose Asens, Eduardo Bariobero, Justo Bueno, Antonio Ordaz. Istovremeno, u svakom mestu se pojavilo ime dežurnog „nekontrolisanog“ revolucionara: Antonio Martin („Ćopavi iz Malage“) u Puigserdi, Lino i „njegovi momci“ u Sabadelju, Pedro Alkoser i „njegovi dečaci“ u Tarasi, Aubi („Debeli“) u Badaloni, Marin u Molinsu, Paskual Fresket i njegov autobus smrti u Falsetu, i dugačak niz drugih širom Katalonije.
Ova operacija progona, blaćenja, eliminacije, iskrivljavanja i kriminalizacije pojedinih funkcionera CNT-a – potpuno i besplatno degradirajuća, podla, apstraktna, ideološka i iracionalna – zamaskirala je revolucionarnu situaciju započetu u julu 1936. pobedom nad vojno-fašističkim pučem i pratećim vakuumom vlasti. Prikazali su je kao epidemiju monstruoznih serijskih ubica, krvopija i nekažnjenih lopova, isključivo anarhista, koju je izazvao neki čudan virus, a ne republikanska zakonitost i selektivna vladina i staljinistička represija. Najčudnije i najpogubnije je što je ta reklamna kampanja i lanac kleveta toliko duboko pustio koren da je zamenio samu stvarnost, pa i danas prožima akademske istorijske narative kao nesporna dogma. Nije slučajno što je Orvel suštinske karakteristike Velikog Brata izvukao upravo iz svojih iskustava iz Barselone.
Koju tačno teoriju zastupaš u ovoj knjizi? Jer o 'Prijateljima Durrutija' se piše jako puno, uglavnom kako bi se opravdali njihovi sukobi i objasnilo kako su oni zapravo spriječili fašistički državni udar u Barceloni.?
Ja ne branim, niti odbijam da branim bilo šta ili bilo koga. Moje lično mišljenje uopšte nije važno, niti bi ikome trebalo da bude važno. Kao istoričar, ja se ograničavam na to da ukažem na ono što su određeni pojedinci ili grupe rekli u datim istorijskim okolnostima, koje pokušavam da stavim u kontekst i razumem. Ono što radim jeste spasavanje od zaborava i objašnjavanje onoga što je govorilo udruženje „Prijatelji Durutija“ (Agrupación de los Amigos de Durruti), grupa afiniteta koja je izdavala ilegalni anarhistički list Alerta, zatim šta je radio Merino iz sindikata građevinaca, i tako dalje.
Dakle, ne branim nikakvu „teoriju“, već jednostavno objašnjavam koncept Revolucionarne hunte (Junta Revolucionaria) koji su predložili „Prijatelji Durutija“.
Glavni teorijski doprinosi ovog udruženja anarhističkoj misli mogu se sažeti u sledeće tačke:
1. Potreba za jasnim i preciznim revolucionarnim programom, koji bi bio branjen puškama. Celokupnom ekonomskom moći upravljaju sindikati.
2. Revolucije su totalitarne ili propadaju. Reč „totalitarna“ ovde znači da ona obuhvata sve oblasti života: političku, socijalnu, ekonomsku i kulturnu. Ona takođe podrazumeva neophodnu nasilnu represiju nad buržoaskom kontrarevolucijom i potrebu za revolucionarnim vođstvom.
3. Zamena katalonske vlade Revolucionarnom huntom, koja se shvata kao jedinstveni revolucionarni organ radničke klase. Ona se protivi klasnoj saradnji, isključuje učešće buržoazije i staljinista, deluje potpuno izvan državnih struktura, a glavni cilj joj je koordinacija kvartovskih revolucionarnih komiteta.
Tradicionalni anarhistički apoliticizam doveo je do toga da CNT ostane bez teorije revolucije. Bez teorije nema revolucije, a odluka da se ne preuzme vlast značila je da je ona prepuštena kapitalističkoj državi. Za udruženje „Prijatelji Durutija“, CCMA je bio samo organ klasne saradnje koji je poslužio za podupiranje i jačanje buržoaske države, koju anarhisti nisu hteli ili nisu umeli da unište.
Otuda potiče potreba za formiranjem Revolucionarne hunte koja bi bila sposobna da koordiniše, centralizuje i ojača moć mnogobrojnih radničkih, lokalnih, odbrambenih i fabričkih komiteta, kao i miliciju. Ti komiteti su bili jedini stvarni nosioci vlasti između 19. jula i 26. septembra. Vlast je bila usitnjena na mnoštvo lokalnih komiteta koji su na svom terenu imali svu moć, ali pošto se nisu federisali, centralizovali i međusobno ojačali, CCMA ih je lako kanalisao, oslabio i transformisao u narodnofrontovske opštine, uprave sindikalizovanih preduzeća i bataljone republikanske vojske. Bez potpunog uništenja kapitalističke države, julski revolucionarni dani '36. nisu mogli da prerastu u novu strukturu radničke vlasti. Degeneracija i konačni slom revolucionarnog procesa bili su neizbežni. Ipak, sukob između državotvornog, reformističkog anarhizma CNT-FAI i revolucionarnog anarhizma „Prijatelja Durutija“ nije bio dovoljno fokusiran i silovit da bi izazvao raskol koji bi jasno razdvojio ove dve nepomirljive pozicije.
Zato treba izdvojiti sledeće zaključke:
1. U julu 1936. godine ključno pitanje nije bilo preuzimanje vlasti (od strane nekolicine anarhističkih lidera), već koordinacija, podsticanje i produbljivanje uništenja države od strane samih komiteta. Kvartovski revolucionarni komiteti (kao i neki lokalni komiteti) nisu „pravili“ niti „propuštali“ revoluciju: oni su sami po sebi bili socijalna revolucija. Uništenje države od strane revolucionarnih komiteta bio je veoma konkretan i stvaran zadatak, u kojem su ti komiteti preuzeli sve poslove koje je država obavljala pre jula 1936. I TO JE VELIKA LEKCIJA REVOLUCIJE IZ '36: POTREBA DA SE UNIŠTI DRŽAVA.
2. Tokom građanskog rata, politički projekat državotvornog anarhizma – koji se konstituisao kao još jedna antifašistička partija u nizu, koristeći metode klasne saradnje i učešća u vladi, i koji se birokratski organizovao sa primarnim ciljem da dobije rat protiv fašizma – doživeo je strahovit slom na svim poljima. Nasuprot tome, društveni pokret revolucionarnog anarhizma – organizovan u kvartovske, lokalne, odbrambene komitete i organe radničke kontrole – stvorio je zametak radničke vlasti. Ta vlast je dostigla takve visine u ekonomskom upravljanju, narodnim revolucionarnim inicijativama i proleterskoj autonomiji, da i danas osvetljava i najavljuje budućnost radikalno drugačiju od kapitalističkog varvarstva, fašističkog užasa ili staljinističkog ropstva.
3. I iako je taj revolucionarni anarhizam na kraju poklekao pred koordinisanom i saučesničkom represijom države, buržoazije, staljinista i sopstvenih viših komiteta, ostavio nam je primer, prostor za razmišljanje i borbu pojedinih manjina. Među njima su „Prijatelji Durutija“, Slobodarska omladina (JJLL) Katalonije i određene anarhističke grupe iz Lokalne federacije Barselone. Njihovo delovanje nam danas omogućava da teorijski uobličimo njihova iskustva, učimo iz njihovih grešaka i sa ponosom istaknemo njihovu borbu i istoriju.
Istovremeno, i kao plod svega toga, kreću u formiranje "kolona" kako bi pomogli drugim delovima zemlje – Saragosi, da ne idemo dalje…
Dana 24. jula ujutru, Kolona Duruti kreće drumom prema Saragosi, dok popodne Kolona Ortiz polazi železnicom ka Kaspeu. Prisustvo ovih naoružanih milicionera donelo je revolucionarno iskustvo i seljačke kolektivizacije u republikanskom delu Aragona.
Svakodnevni život u Barseloni odjednom je prekinut, i to u nekim kvartovima znatno više nego u drugim, zar ne? Reci nam nešto o tim „najburnijim“ četvrtima, kao i o onima koje su te dane mogle da prožive u „relativnom miru“…
Borci na ulicama su tokom samog razvoja bitke, i dok su korak po korak slamali vojsku, počeli da dobijaju naziv – i da sami sebe zovu – „milicioneri“. U mnogim radničkim kvartovima pojavio se do tada neviđen osećaj narodne moći. U svakom kvartu nikli su revolucionarni komitet i komitet za snabdevanje hranom. Crkve su spaljivane i/ili zaposednute, a sveštenici progonjeni – što zbog toga što ih je bilo lako prepoznati, što zbog saučesništva Crkve u vojnom i fašističkom puču. Mnogi poslodavci se nisu vraćali kućama već su se sakrili ili pobegli, jer su naoružani radnici dolazili da ih traže na kućnim adresama. Fabrike su eksproprisane, zauzete i stavljene pod sindikalnu upravu na skupštinama sazvanim tim povodom. Sindikat metalaca započeo je transformaciju nekoliko velikih preduzeća u namensku, ratnu industriju. Odbrambeni komiteti su prerasli u kvartovske revolucionarne komitete i dobrovoljačke jedinice za borbu protiv fašizma u Aragonu. Brojni građani su po prvi put uzeli učešće u poslovima kolektivne organizacije… Civilna garda i jurišna straža nestale su sa ulica – premda su i dalje sedele naoružane u kasarnama – a zamenile su ih patrole kontrole.
Dok su radnici u kvartovima pregrađenim barikadama bili ubeđeni da u svom svakodnevnom životu žive i sprovode revoluciju, viši komiteti su paktirali sa staljinističkim i buržoaskim partijama, kao i sa katalonskom vladom, govoreći o antifašističkom jedinstvu kao jedinom načinu da se dobije rat.
Tih dana pretočeno je u stvarnost jedno od najvažnijih, najdubljih i najobimnijih iskustava radničke samoorganizacije i samoupravljanja u istoriji radničkog pokreta. Kako teorijski definisati to jedinstveno revolucionarno iskustvo, čak i po cenu ponavljanja već pomenutih pojmova?
Situaciju koja je postojala u Barseloni od 19. jula do 26. septembra 1936. godine definišemo kao revolucionarnu situaciju. Nju je karakterisala opšta eksproprijacija buržoazije i sindikalno preuzimanje preduzeća. To je bilo upotpunjeno formiranjem milicija revolucionarnih radnika koji su umarširali u Aragon da se suprotstave fašizmu, kao i organizovanjem Patrola kontrole koje su delovale kao revolucionarna policija zadužena za uspostavljanje i zaštitu novog revolucionarnog poretka koji su nametnuli kvartovski i lokalni komiteti. Ti komiteti su, pored toga, težili da zamene državu u svim njenim funkcijama.
Međutim, ta revolucionarna situacija nikada nije prerasla u proletersku revoluciju, jer nije postojala nijedna organizacija sa strategijom i političkom voljom koja bi sebi postavila cilj da uništi državu. Nije bilo nijedne grupe ili organa koji bi zagovarao i podsticao koordinaciju, širenje i produbljivanje moći tih revolucionarnih komiteta, koji su zapravo bili potencijalni organi radničke vlasti. Niko nije predložio čak ni smenu postojeće katalonske vlade. Kompanis je bio predsednik vlade 16. jula, a ostao je to i 26. jula, kao da se ništa nije dogodilo. CNT se opredelio za politiku antifašističkog jedinstva kao jedinog validnog instrumenta za pobedu u ratu protiv fašizma. „Komitet komiteta“, postavljen kao rukovodeća avangarda CNT-a, odrekao se klasnog rata i odlučno izabrao klasnu saradnju, prihvatajući sve njene posledice.
Zaključujemo, dakle, da je 21. jula 1936. godine anarhosindikalističkom pokretu nedostajala revolucionarna teorija sposobna da se uhvati u koštac sa pitanjem političke vlasti. Takođe mu je nedostajala revolucionarna avangarda (koja ne bi bila zamena za samu klasu) sposobna da koordiniše, proširi, usmeri, ojača i produbi potencijalnu moć tih revolucionarnih komiteta, koji su u Kataloniji izneli veoma duboku i sveobuhvatnu socijalnu i ekonomsku revoluciju. U leto 1937. godine, „Prijatelji Durutija“ su tom „Komitetu komiteta“ (kao antifašističkoj i kolaboracionističkoj avangardi) suprotstavili koncept Revolucionarne hunte (kao revolucionarne avangarde koja ne zamenjuje klasu).
Ili revolucija uništava državu, ili država slama revolucionare.
Ovaj vojni ustanak od strane pobunjenika imao je svoja imena i protagoniste; ali imali su ih i oni koji su ga zaustavili… objasni nam to.
Razumem tvoje pitanje, ali ću odgovor pomeriti na teren sukoba koji je stvarno postojao 26. jula 1936. godine, osmog dana revolucije, kada je odobreno konačno učešće CNT-a u Centralnom komitetu antifašističkih milicija (CCMA). Mislim da je to pedagoški opravdanije, jer stvari tada nisu bile crno-bele.
Navešću samo jedan primer, birajući tek par imena: Huana Garsiju Olivera i Luisa Kompanisa. Njih dvojicu već tada možemo smestiti u isti, republikanski i antifašistički tabor. Međutim, u trenucima kada je barselonski proletarijat, naoružan sa trideset hiljada pušaka otetih iz kasarne San Andres, zapravo još uvek bio na svetlosnim godinama udaljen od klasnog rata, bio je isto toliko udaljen i od ove dvojice harizmatskih vođa, koji su i sami bili u međusobnom sukobu.
U nedelju, 26. jula, u Domu CNT-AI, na Regionalnom plenumu lokalnih i okružnih sindikata koji je sazvao Regionalni komitet, stavljeno je na dnevni red privremeno učešće CNT-a u CCMA. Kolaboracionizam je ratifikovan. Dogovor o analizi postojeće revolucionarne situacije zaključen je odlukom koja je doneta „apsolutnim jednooglasjem“, definisanim kao „zajednički stav“. To je zapravo bila pozicija koju je delegacija CNT-a već ranije privremeno prihvatila u pregovorima sa Kompanisom, a koju su već odobrili Regionalni plenum od 21. jula i zajednički plenum CNT-FAI od 23. jula. Kakav je to stav bio? „Za narod nema drugog neprijatelja osim pobunjenog fašizma“, što je značilo da ni buržoaska katalonska vlada ni republikanska vlada nisu neprijatelji koje treba srušiti, već saveznici. Revolucionarno odricanje već tada je bilo apsolutno: „Neka niko ne ide dalje od ovoga. Neka niko ne izvrće zacrtani pravac delovanja.“ Apelovalo se na moralnu obavezu prihvatanja opštih odluka i polagala se antifašistička zakletva: „Za sada, protiv fašizma, samo protiv fašizma koji vlada polovinom Španije.“
Ovi dogovori su objavljeni u formi PROGLASA koji je naglašavao snažnu identifikaciju španskog fašizma sa Katoličkom crkvom, ali je isticao i konfederalni, piramidalni autoritarizam organizacije koji nije tolerisao nikakvo protivljenje donetoj odluci o saradnji sa ostalim antifašističkim snagama.
Konačno saopštenje sa Regionalnog plenuma završavalo se izričitim i neopozivim naređenjem o prihvatanju i potčinjavanju CCMA-u: „Postoji KOMITET ANTIFAŠISTIČKIH MILICIJA I NJEGOV DODATAK POD NAZIVOM KOMISIJA ZA SNABDEVANJE. Svi imamo dužnost da se povinujemo njihovim direktivama, kao načinu regulisanja stvari na svim poljima.“
Ovaj Proglas je ujedno bio i početak Centralnog komiteta za snabdevanje, koji je zajedno sa CCMA-om i Ekonomskim savetom činio tri stuba na kojima je počivala julska revolucija.
CCMA se sastao u kasnim popodnevnim i večernjim satima 26. jula kako bi napravio organigram i struktuirao se u nekoliko resora: Rat, Milicije Barselone, Okružne milicije, Komisija za snabdevanje, Propaganda, Odobrenja i dozvole, Patrole kontrole, Ratno zdravstvo, Transport i Subvencije.
Garsija Oliver je preuzeo resor Rata. Abad de Santiljan je vodio računa o snabdevanju milicija, uz pomoć Mireta i Ponsa. Aurelio Fernandez je imenovan za šefa Resora za istrage, što ga je zapravo činilo istinskim šefom revolucionarne policije, a pomagali su mu Hose Asens i Tomas Fabregas (Acció Catalana), koji su rukovodili Patrolama kontrole. Žozep Taradeljas je preuzeo ključni resor ekonomije i ratne industrije. Za vojne savetnike imenovani su braća Guarner, Dijaz Sandino i Perez Faras.
Dominacija Garsije Olivera i njegovi sukobi sa katalonskom vladom bili su neprestani sve do raspuštanja CCMA. Ipak, ti sukobi su gubili na intenzitetu, važnosti i značaju kako su nedelje prolazile – što zbog sve većeg distanciranja Regionalnog komiteta od samog Garsije Olivera, što zbog neefikasnosti CCMA i vrlo rane, tajne odluke CNT-a da ga raspusti. Najozbiljniji sukob nesumnjivo je bio veto koji je Garsija Oliver stavio na vladu Kazanovasa, koju je Kompanis predložio 31. jula 1936. godine. U tu vladu je trebalo da uđu dva savetnika (ministra) iz PSUC-a (Huan Komorera i Rafael Vidiella) i jedan iz udruženja seljaka Unió de Rabassaires (Žozep Kalvet). Ultimatum Garsije Olivera, koji je uključivao i pretnju ukidanjem katalonske vlade jer je u novom kabinetu video direktan napad na postojanje CCMA, završio se Kompanisovim uzmicanjem. Kompanis je izmenio sastav vlade (svevši je ponovo samo na republikance) svega nekoliko dana nakon što je dekret o njenom formiranju već bio zvanično objavljen.
Takav je bio tadašnji odnos snaga: Garsija Oliver je primorao Kompanisa da za samo nedelju dana promeni sastav vlade, preteći mu raspuštanjem katalonske države ako ne popusti.
Međutim, državni aparat buržoazije ne samo da nije bio uništen, već su ga viši komiteti CNT-a aktivno podupirali i jačali. Sa druge strane, to što su jurišna straža i civilna garda sedele naoružane u svojim kasarnama predstavljalo je moćnu bazu za kontrarevoluciju koja je već bila pokrenuta. Maj 1937. godine zapravo je počeo još u julu 1936.
Nije mogla postojati druga radnička vlast osim one koja je već živela u barselonskim kvartovima i pojedinim katalonskim mestima kroz revolucionarne komitete i sindikate koji su vršili eksproprijaciju. Ta vlast je morala biti koordinisana, ojačana, produbljena i proširena na ostatak Katalonije, jer je bila autonomna i potpuno suprotstavljena državnoj moći. Pa ipak, nijedna organizacija nije iznela takvu revolucionarnu alternativu. Nijedna partija niti sindikat nisu postavili jedino važno i fundamentalno pitanje u tom trenutku: pitanje vlasti.
U takvim okolnostima, revolucionarna situacija je brzo skrenula ka agresivnom kontrarevolucionarnom naletu, što je na kraju kulminiralo Majskim danima 1937. godine. To je bio onaj neophodni politički poraz koji je antifašizmu bio potreban kako bi se stavila tačka na revolucionarnu pretnju koja je trajala punih deset meseci.
Levičari su u međusobnim odnosima, što bi se reklo, morali da pokažu i te kako mnogo „taktičke mudrosti“ (diplomatskog takta/„leve ruke“), zar ne?
Pre svega, da bismo bili rigorozni i razumeli o čemu uopšte govorimo, morali bismo da napravimo razliku i definišemo šta je to levica kapitala, a šta desnica kapitala. Kako tridesetih godina prošlog veka, tako i danas, levica i desnica su nakovanj i čekić koji se međusobno dopunjuju kako bi udarali i slamali proletarijat. Levica i desnica kapitala sarađuju kako bi očuvale kapitalizam. Anarhisti ne smeju da se pozicioniraju na levici kapitala, već potpuno izvan kapitala, jer su oni njegova revolucionarna alternativa.
Uz to pojašnjenje, trebalo bi se osvrnuti na ulogu koju su lenjinisti odigrali u ustanku 19. jula:
Lenjinisti iz PSUC-a (Ujedinjene socijalističke partije Katalonije), koja je osnovana 23. jula 1936. ujedinjenjem četiri male socijalističke i komunističke partije, predvodili su staljinističku kontrarevoluciju. Njihovu politiku karakterisala je odbrana snažne buržoaske države, sposobne da stvori tradicionalnu vojsku kadru da dobije rat protiv fašizma. Oni su negirali da u Kataloniji uopšte postoji bilo kakva revolucija.
Sa druge strane, lenjinisti iz POUM-a su nakon slamanja vojnog i fašističkog puča predložili program smanjenja kirija, povećanja plata i druge sitne, trenutne zahteve, umesto da postave jedino važno, odlučujuće i hitno pitanje: pitanje vlasti.
Lenjinizam je u Kataloniji 1936. godine doživeo potpuni krah, bez ikakve slave, razapet između kontrarevolucionarnog staljinizma i najkratkovidijeg, beskorisnog i površnog pragmatizma.
Žalosno je, da ne upotrebimo neku težu reč ili drugačiji epitet, što su se pre nego što je prošlo i godinu dana dogodili „Majski događaji 1937“. Molim te, prokomentariši nam to…
Akademska istoriografija – bila ona staljinistička, socijaldemokratska ili nacionalistička – pokušava da nametne proračunato tumačenje maja 1937. godine, koje se svodi na naricanje nad krizom i bratoubilačkim raskolom unutar antifašističkog bloka.
Majski događaji iz 1937. godine ne mogu se razumeti ako se ne shvati da se revolucionarni radnici Barselone nisu borili za buržoasku Republiku niti za demokratsku državu. Kvartovski revolucionarni komiteti, nastali pobedom odbrambenih komiteta nad pobunjenom vojskom i fašističkim državnim udarom, borili se su za socijalnu revoluciju i za novi svet u jeku klasnog rata. Borili su se za uništenje države, zamenjujući je u svim njenim funkcijama, vršeći eksproprijaciju fabrika i buržoaske imovine, podižući milicijsku vojsku dobrovoljaca i preuzimajući političko, društveno i ekonomsko upravljanje gradom od preko milion stanovnika. A to je nešto što nacionalistička, socijaldemokratska, fašistička, reformistička, levičarska, desničarska ili staljinistička „post-istorija“ ne može niti da asimiluje, niti da prihvati.
Polazeći od ove jednostavne premise – da su se kvartovski komiteti borili za revoluciju – dolazimo do sledećih neizbežnih zaključaka:
A. U julu 1936. godine ključno pitanje nije bilo preuzimanje vlasti od strane nekolicine anarhističkih lidera, već koordinacija, podsticanje i produbljivanje uništenja države od strane samih komiteta. Kvartovski revolucionarni komiteti (kao i neki lokalni komiteti) nisu „pravili“ niti „propuštali“ revoluciju: oni su sami po sebi bili socijalna revolucija. Uništenje države od strane revolucionarnih komiteta bio je veoma konkretan i stvaran zadatak, u kojem su ti komiteti preuzeli sve poslove koje je država obavljala pre jula 1936. I to je velika lekcija revolucije iz 1936: primarna potreba da se uništi država.
B. Tokom građanskog rata, politički projekat državotvornog anarhizma – koji se konstituisao kao još jedna antifašistička partija u nizu, koristeći metode klasne saradnje i učešća u vladi, i koji se birokratski organizovao sa primarnim ciljem da dobije rat protiv fašizma – doživeo je strahovit slom na svim poljima. Nasuprot tome, društveni pokret revolucionarnog anarhizma – organizovan u kvartovske, lokalne, odbrambene komitete i organe radničke kontrole – stvorio je zametak radničke vlasti. Ta vlast je dostigla takve visine u ekonomskom upravljanju, narodnim revolucionarnim inicijativama i proleterskoj autonomiji, da i danas osvetljava i najavljuje budućnost radikalno drugačiju od kapitalističkog varvarstva, fašističkog užasa ili staljinističkog ropstva.
Zaključci: Prvi put u istoriji svedočili smo ustanku koji je pokrenut i vođen suprotno volji lidera onih organizacija kojima je pripadala ogromna većina ustanika. Ali, dok se ustanak može improvizovati, pobeda ne može (kako je tvrdio Eskorza); a još manje kada su se sve antifašističke radničke organizacije pokazale neprijateljski nastrojenim prema revolucionarnom proletarijatu: od socijalističkog sindikata UGT pa sve do viših komiteta CNT-a.
Viši komiteti CNT-a su igrali na dve karte, dopuštajući formiranje tajnog Revolucionarnog komiteta CNT-a (koji je predvodio Merino), dok su istovremeno slali delegaciju (na čelu sa Santiljanom) da pregovara u palati katalonske vlade. Ipak, vrlo brzo su odigrali na kartu prekida vatre, čime su osigurali svoju budućnost kao birokrate.
UGT i CNT, katalonska vlada i republikanci (ERC), staljinisti i viši komiteti – svi zajedno su prelepu vojnu pobedu ustanka, koja im je bila na dohvat ruke (kako ističu Merino i Rebul), pretvorili u užasan politički poraz. Delovali su zajedno, ali na različite načine, kako bi svako efikasno odigrao svoju ulogu. Staljinisti i republikanci su se borili direktno na barikadama kontrarevolucije. Anarhosindikalisti i poumisti (POUM) ostali su zaglavljeni u neodlučnosti tipa „hteo bih, ali ne mogu“ i „jesam, ali više nisam“. Prvi su preporučivali prekid borbe i napuštanje barikada, dok su drugi pokazali „odvažnost“ slepog praćenja ovih prvih.
Samo su dve male organizacije, Udruženje „Prijatelji Durutija“ i Boljševičko-lenjinistička sekcija Španije, pokušale da spreče poraz i daju ustanku jasne ciljeve. Barselonski revolucionarni proletarijat, u svojoj suštini anarhistički, borio se za revoluciju čak i protiv sopstvenih organizacija i sopstvenih lidera. Bila je to bitka koju je zapravo izgubio još u julu 1936. godine, u onom tačnom trenutku kada je ostavio netaknut državni aparat.
Ali postoje izgubljene bitke koje se moraju povesti zarad budućih generacija, makar samo sa ciljem da se ostavi svedočanstvo o tome ko je ko, da se upozori na kojoj se strani barikade ko nalazi, da se ukaže gde su klasne granice, koji je put kojim treba ići i koje greške treba izbegavati.
Šta za tvoje istraživanje i naraciju predstavljaju dodaci sa do sada neobjavljenim tekstovima Garsije Olivera?
U knjizi se nalaze tri neobjavljena teksta Huana Garsije Olivera (JGO). Najzanimljivije je njegovo lično svedočanstvo o učešću u uličnim borbama 19. i 20. jula. To svedočanstvo je od njega naručio i platio romanopisac Luis Romero, koji ga je potom iskoristio za svoj roman „Tri julska dana“. Garsija Oliver ovaj tekst nikada nije upotrebio u svojim memoarima jer se osećao obaveznim da poštuje ugovor o prodaji prava tom piscu. Prava je sreća za sve nas što je ovo njegovo lično svedočanstvo uspešno pronađeno i sačuvano.
Drugi važan tekst jeste opis razgovora koji je delegacija CNT-a vodila sa Kompanisom 20. jula 1936. godine.
Garsija Oliver je bio onaj član „Prijatelja Durutija“ koji je najviše voleo da „stvari stavi crno na belo“, zar ne? Da li je voleo da dokumentuje korake revolucije i anarhističke ideje kako bi ostavio trag, izvukao pouke i u budućnosti poboljšao delovanje?
Huan Garsija Oliver je bio član grupe Nosotros (Mi), ali nikada nije bio član niti simpatizer udruženja „Prijatelji Durutija“ (Agrupación de los Amigos de Durruti). To udruženje je osnovano tek u martu 1937. godine, spajanjem oko 800 dezertera iz Četvrte grupacije sa fronta u Đelsi (iz Kolone Duruti) i onih anarhista iz pozadine koji su bili izuzetno kritični prema kolaboracionizmu CNT-a (poput Baliusa i mnogih drugih). Ti dezerteri su u februaru 1937. godine, pod oružjem, postepeno napustili aragonski front jer su odbili militarizaciju konfederalnih milicijskih kolona. Tri meseca kasnije, upravo tim oružjem koje su doneli sa fronta, borili su se za revoluciju na barselonskim barikadama tokom Majskih dana 1937. godine. To se u teoriji naziva revolucionarnim defetizmom. Federika Monfseni je predložila radikalno rešenje kako bi sprečila ove libertarijanske revolucionare da napuste front: postavljanje mitraljeskih gnezda koja bi u polukrugu pokrivala prostor i vatrom sasecala takva dezerterstva.
Agustine, koje ključne detalje iz tih dana moramo trajno zadržati u pamćenju, a koji nam ponekad malo promiču i ostaju neprimećeni…?
Dana 21. jula 1936. godine, na čuvenoj skupštini okupljenoj u Crvenom salonu Doma CNT-FAI, glasalo se između dve opcije: anarhističke diktature ili saradnje sa ostalim antifašističkim organizacijama i katalonskom vladom. Pobedila je struja koja se zalagala za saradnju CNT-a u obnovi državnog aparata. Međutim, niko tada nije izneo revolucionarnu alternativu uništenja države i njenog zamenjivanja revolucionarnim komitetima. A ti komiteti su na ulici već sprovodili jedno od najdubljih i najsveobuhvatnijih iskustava samoorganizacije i samoupravljanja u istoriji međunarodnog radničkog pokreta. Sindikati su sistematski eksproprisali fabrike i imovinu buržoazije i Crkve, formirali milicije dobrovoljnih radnika koje su u Aragonu uspostavile liniju fronta protiv fašizma i uspešno upravljali gradom od preko milion stanovnika.
Sve se to odvijalo bez ikakvih direktiva rukovodstva, isključivo zahvaljujući sedamdesetogodišnjem praktičnom iskustvu i slobodarskom vaspitanju radničke klase. Pa ipak, ta revolucionarna alternativa – ta stvarna, već postojeća vlast revolucionarnih komiteta i sindikata CNT-a – nije čak ni stavljena na dnevni red skupštine 21. jula 1936. godine. Zakazala je slobodarska teorija o vlasti i uništenju države. Nedostajala je revolucionarna avangarda koja ne bi zamenila radničku klasu, već bi je odbranila od lenjinističkih avangardi koje su težile da se postave umesto same klase.
Možda je konačno došlo vreme da to razumemo i da teorijski uobličimo to istorijsko iskustvo. Tog 21. jula postavilo se pitanje vlasti, ali niko nije znao šta sa njom da uradi.
Umesto da koordinišu i prošire već postojeću moć revolucionarnih komiteta i sindikata, viši komiteti CNT-a su izabrali saradnju sa katalonskom vladom i ostalim antifašističkim organizacijama – i to sa ciljem da ponovo izgrade državu!
Nakon toliko godina istraživanja tih događaja, šta je ono što te i dalje najviše impresionira ili uzbuđuje u vezi sa julom 1936. godine?
Ono što me i dalje najviše impresionira jeste sposobnost samoorganizacije proletarijata Barselone. Pritom ne govorim o nekoj ideološkoj apstrakciji, već o nečemu veoma konkretnom: o hiljadama radnika koji su u roku od samo nekoliko sati uspeli da poraze profesionalnu vojsku i da istovremeno počnu iznova da organizuju društveni, ekonomski i vojni život čitavog jednog grada.
To nije poteklo ni iz čega, niti je bilo plod nekakve navodne „čudesne spontanosti“. Iza toga su stajale godine priprema odbrambenih komiteta, izuzetno čvrsta radnička kultura i nagomilano iskustvo borbe, solidarnosti i organizovanja. Kada se država urušila na ulicama Barselone, ti komiteti su preuzeli stvarne funkcije vlasti: snabdevanje, patrole, odbranu, transport, eksproprijacije, koordinaciju fabrika i formiranje milicija.
Čak i danas deluje neverovatno kada se vidi kako je ta revolucija bila sposobna da funkcioniše odozdo, ne čekajući naređenja ni od kakvog ministarstva niti od bilo koje rukovodeće partije. Radnici nisu čekali instrukcije: delovali su. I delovali su sa zadivljujućom brzinom i taktičkom inteligencijom.
Ali me istovremeno i dalje impresionira – i rastužuje – brzina kojom je ta revolucionarna snaga skrenuta ka antifašističkoj saradnji i obnovi državnog aparata. U svega nekoliko dana uporedo su postojale dve potpuno suprotne dinamike: sa jedne strane, socijalna revolucija koju su izneli komiteti i sindikati, a sa druge, volja da se obnovi državna vlast sposobna da tu istu revoluciju kontroliše i ograniči.
Možda je upravo zato jul 1936. i dalje tako bogato, ali i tako nelagodno istorijsko iskustvo. Jer ono istovremeno dokazuje ogromnu stvaralačku sposobnost radničke klase, ali i granice revolucije koja nije rešila pitanje vlasti.
Pa ipak, uprkos kasnijem porazu, ima nečeg duboko dirljivog u tim danima: tokom nekoliko prelomnih trenutaka, hiljade običnih ljudi osetilo je da može da promeni svet i delovalo je u skladu sa tim. To sećanje je i dalje živo jer ne pripada samo prošlosti, već i svim onim pitanjima na koja sadašnjost još uvek nije uspela da odgovori.
Želiš li još nešto da dodaš?
Jul 1936. godine dokazuje da revolucije nisu nedostižne utopije: one se događaju onda kada jedna organizovana društvena klasa odluči da direktno interveniše u istoriji. Ta revolucija iz 1936. bila je poražena revolucija. Ali nizovi poraza jesu obećanje buduće pobede. Danas, kao i nekada, nema druge alternative osim – revolucija ili varvarstvo. Dovoljno je upaliti televizor ili radio da bismo se uverili da je varvarstvo već uveliko tu, a zove se Gaza ili Mineapolis, i zove se takođe globalna ratna ekonomija.
Teror i smrt kao jedina perspektiva budućnosti.
Već sam na početku ovog intervjua rekao da istoriju smatram alatom, alatom koji mora da nam posluži da promenimo svet: moramo da učimo iz ruskih revolucija 1905. i 1917, iz nemačke revolucije 1918–1919, iz španske revolucije 1936–1937, kao i iz svih iskustava međunarodnog proletarijata. „Revolucija ili varvarstvo“ danas doslovno znači „život ili smrt“. Ono što je sada na kocki jeste opstanak ljudske vrste i mogućnost njenog nestanka u rukama jednog divljeg, izbezumljenog, zastarelog i zločinačkog kapitalizma.
Agustin Giljamon, jun 2026.
Izvor: link