Ujutru 4. jula 1905. godine, u gradiću u Zapadnoj Flandriji po imenu Turut (Torhout na holandskom, ime grada koje će se na kraju učvrstiti u tom regionu), sedamdesetpetogodišnji geograf ležao je na samrti u kući punoj knjiga i nedovršenih mapa. Vesti su mu stizale sa Crnog mora. Mornari sa bojnog broda Potemkin su se pobunili. Radnici u Odesi bili su na ulicama. Nešto ogromno se pokretalo u Rusiji, a starac je želeo da čuje i poslednji delić toga pre nego što ode. Njegovi poslednji dani su, kako se navodi, bili srećni. Umro je dok je zvuk pobune još uvek odjekivao prostorijom.
Zvao se Elize Rekli (Élisée Reclus). Proveo je veći deo svog odraslog života dokazujući da su geografija i anarhizam ista disciplina proučavana iz različitih uglova.
Reclus je rođen 1830. godine u Sent Foa la Grandu (Sainte-Foy-la-Grande), gradiću u Dordonji, kao drugo od četrnaestoro dece u porodici protestantskog pastora. Otac mu je bio strog, principijelan i siromašan. Deca su se rano rasula na studije i radikalnu politiku. Reclus i njegov stariji brat Eli (Élie) otišli su u Nemačku da uče kod Karla Ritera (Carl Ritter), jednog od osnivača moderne geografije, i kući su se vratili sa dva uverenja koja ih nikada neće napustiti: da je Zemlja jedinstven, međusobno povezan sistem i da se nijedan autoritet na njoj ne može opravdati. Do tada su već čitali Prudona. Elize će kasnije čitati Bakunjina i znati da je pronašao svoje drugove.
Pokušao je da izgradi život u Francuskoj 1850-ih, ali nije uspeo. Puč Luja Napoleona (Louis-Napoléon) pretvorio je Drugu republiku u carstvo, a Rekli, koji je odbio da se zakune na vernost novom režimu, otišao je. Proveo je godine lutajući – po Irskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Luizijani (gde je izbliza posmatrao ropstvo i pisao o njemu sa besom koji se nikada nije ohladio), a zatim po Kolumbiji, gde je pokušao i propao u bavljenju poljoprivredom. Vratio se u Pariz 1857. godine i započeo rad koji će mu ispuniti ostatak života: predstaljao je geografiju kao da je planeta živo biće, a njene ljudske stanovnike ne kao gospodare, već kao deo nje. Pridružio se Prvoj internacionali. Ušao je u Bakunjinov krug. Pisao je za radikalnu štampu. Kada su Prusi zauzeli Pariz 1870. godine, a carska vlada se srušila, Rekli je već bio u gradu, već organizovan, već spreman.
Pariska komuna i egzil
Pariska komuna u proleće 1871. godine bila je prvi trajniji pokušaj u modernoj Evropi da se upravlja velikim gradom bez države iznad njega. Tokom 72 dana, radni ljudi su sami upravljali sobom preko izabranih delegata koji su mogli biti opozvani u svakom trenutku, odvojili su crkvu od opštinskog života, poništili stanarine nakupljene tokom opsade, predali napuštene radionice radnicima koji bi u njima radili i proglasili da će stajaću vojsku zameniti naoružani narod. Rekli se borio kao običan vojnik u Nacionalnoj gardi. Zarobljen je 5. aprila, tokom jednog od prvih juriša na versajske vojnike koji su zatvarali obruč oko grada. Bio je u zatvoru kada je krajem maja nastupila "Krvava nedelja", kada je vojska Treće republike ušla u Pariz i ubila između deset i dvadeset hiljada komunara na ulicama, u dvorištima, uz grobljanske zidove. Preživeo je jer je zarobljen prerano da bi bio među njima.
U novembru 1871. godine osuđen je na doživotnu deportaciju u kaznenu koloniju u Novoj Kaledoniji – sporu smrt koju je Republika rezervisala za svoje poražene. Naučnici širom Evrope su protestovali. Delegacija engleskih geografa i naturalista je intervenisala. U januaru 1872. kazna mu je preinačena u večito progonstvo, i Rekli je napustio Francusku i otišao u Švajcarsku.
Nastanio se najpre u Luganu, a zatim u Klarensu (Clarens) na Ženevskom jezeru, i tamo je izgradio život koji će ga učiniti jednim od najuticajnijih geografa devetnaestog veka i jednim od najuticajnijih anarhista. Započeo je rad na delu Nouvelle Géographie universelle (Nova opšta geografija), opisu celog naseljenog sveta u 19 tomova, na čije će pisanje potrošiti skoro dvadeset godina. Pisao ga je rukom, na osnovu izveštaja dopisnika, putopisa i sopstvenog sećanja na mesta kojima je koračao. Izdavači su ga dobro plaćali za to. Novac je koristio za finansiranje anarhističkih časopisa i podršku prognanim drugovima. Radio je zajedno sa Petrom Kropotkinom, koji je pobegao iz ruskog zatvora 1876. godine i stigao do Švajcarske. Njih dvojica, geografi, postali su teorijski centar anarhističkog pokreta u egzilu.
Godine 1879, Francuska Republika je proglasila amnestiju za komunare. Rekli je mogao da se vrati kući. Nije to učinio. Ostao je u egzilu jer je egzil bio mesto gde se nalazio rad, i zato što nije imao interesa da se prilagođava državi koja mu je ubila drugove. Kada su francuske vlasti 1883. godine u Lionu izvele na sud Kropotkina i druge anarhiste, tužilaštvo je imenovalo Reklija kao jednog od vodećih promotera anarhizma u Evropi. Pošto je imao prebivalište u Švajcarskoj, izbegao je zatvor. Kropotkin je dobio pet godina.
Brisel i poslednje godine
Godine 1894, Slobodni univerzitet u Briselu ponudio je Rekliju katedru za uporednu geografiju, te se on sa porodicom preselio u Belgiju. Ponuda je povučena pod pritiskom konzervativaca koji su se protivili njegovoj politici – branio je anarhistu Ogista Vajana (Auguste Vaillant), koji je bacio bombu u francusku Poslaničku komoru – pa je Rekli, zajedno sa profesorima koji su podneli ostavke u znak solidarnosti, iste godine osnovao novu instituciju, Université Nouvelle (Novi univerzitet). Tamo je predavao do kraja života. Živeo je mirno, pisao neprestano, nije jeo meso (pisao je protiv klanja životinja kao dela istog nasilja koje proizvodi rat i imperiju) i dočekivao stalni priliv anarhista, geografa, studenata i prognanika kroz svoja vrata.
Njegova poslednja knjiga, L’Homme et la terre (Čovek i zemlja), imala je šest tomova i završena je neposredno pre njegove smrti. Ona je sažetak svega za šta se zalagao pedeset godina. Geografija nije neutralna nauka. Način na koji se ljudska bića organizuju na Zemlji je političko pitanje. Planine i reke oblikuju društva, ali to čine i imovinsko pravo, stajaće vojske i granice povučene ugovorima. Sloboda za Reklija nije bila apstraktno pravo. Bila je to konkretno stanje vrste koja je konačno razumela sebe kao deo planete na kojoj živi i prestala da pokušava da dominira bilo Zemljom, bilo jedni drugima. Pisao je protiv kolonijalizma u vreme kada je većina evropskih geografa mapirala Afriku za kolonijalna osvajanja. Pisao je protiv privatne svojine nad zemljom. Pisao je protiv smrtne kazne, protiv militarizma, protiv zatvaranja životinja u zoološke vrtove. Verovao je da je anarhizam politički oblik ekološke istine, a da je ekologija bez anarhizma laž koju moćni govore o svetu.
Sahranjen je na groblju Iksel (Ixelles) u Briselu. Njegov brat Eli umro je godinu dana ranije. Kropotkin ga je nadživeo za šesnaest godina i umreće u Sovjetskoj Rusiji, nakon što je gledao kako se revolucija koju je čekao celog života pretvara u nešto što nije mogao da prepozna.
Nasleđe
Tradicija čiji je Rekli bio deo nije se završila sa njim. Živela je kroz španske anarhiste koji su ga čitali u kolektivima Aragona (Aragón) i Katalonije (Catalonia) 1936. godine. Živela je kroz italijanske anarhističke izgnanike koji su nosili njegove knjige preko Atlantika. Živi u geografima koji danas predaju političku ekologiju i navode ga kao pretka, i u anarhističkim federacijama koje se i dalje sastaju u gradovima u kojima je živeo. Belgija ima aktivnu anarhističku scenu. Francusku Anarhističku federacija (Fédération anarchiste) čine grupe širom zemlje, uključujući Grupu Žerminal (Groupe Germinal) u Marselju i Grupu Gar-Vokliz (Groupe Gard-Vaucluse), koje se organizuju na principima koje bi Rekli prepoznao: federativno, horizontalno, odbijajući državu kao partnera. Mreža Anarhističkog crnog krsta (Anarchist Black Cross), koja podržava zatvorene anarhiste širom sveta, od Drezdena preko Kopenhagena do Moskve, obavlja isti posao solidarnosti preko granica koji su Rekli i Kropotkin radili za svoje drugove 1870-ih.
Pobuna na Potemkinu, o kojoj je Rekli čuo u svojim poslednjim danima, bila je prvi čin revolucije 1905. godine u Rusiji, koja je ugušena za nekoliko meseci, da bi se dvanaest godina kasnije vratila kao nešto što car nije mogao da preživi. Mornari o kojima je čuo bili su mladići koji su odbili da jedu pokvareno meso, a potom odbili da budu streljani zbog tog odbijanja, i koji su preuzeli bojni brod i poveli ga u pobunu. Rekli, koji je pisao o Zemlji kao o jedinstvenom sistemu u kojem nijedan deo nikada nije zaista odvojen od bilo kog drugog, tačno bi razumeo zašto je ta priča stigla do njega u Flandriji i učinila ga srećnim.
Izvor: link